Prozor u Rusiju

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

Samo bezgranična lakovjernost i pokornost, kao i nedostatak svijesti o potrebi za stalnom, čvrstom vezom svih članova države, ne samo tokom rata, svaki put su uništavali sva osvajanja Ukrajinaca. Stoga su rano izgubili svoju "nezavisnost" i žive sad pod Litvanijom, čas pod Poljskom, čas pod Austrijom i Rusijom, čineći veoma vrijedan dio ovih sila. Ove svakodnevne karakteristike karaktera Ukrajinaca svaki agitator mora zapamtiti i njegov uspjeh će biti osiguran.

(Lev Trocki, Uputstva komunističkim agitatorima u Ukrajini ("Govor narodnog komesara druga Trockog studentima")

Često kažem da problemi postsovjetskih država uglavnom potiču iz njihove lažne istorije. Narod ovih zemalja se oslanja na činjenice koje nikada nisu postojale, što dovodi do višestrukih sramota i gubitaka. Kao primjer navodim objavljenu istoriju Ukrajine, gdje posljednji ragul iz Galicije nije ostavio traga, i to zbog elementarne pismenosti.

Replikacija ukrajinskih mitova događa se na svim nivoima vlasti. To je i razumljivo – tamo su na vlast dopušteni ljudi “bogom izabrane nacionalnosti”, u potpunom odsustvu nacionalnog elementa onih koji sebe nazivaju Ukrajincima. Molim ove građane da se ne vrijeđaju na mene, već samo da upamte da su to Lemci, Boiki, Huculi, Boikivci, Čerkaši, Brodnici, Berendeji, Mađari, Nijemci, Jevreji, Rusini i drugi narodi koji su nasilno otjerani u tuđ narod, što je u suštini državljanstvo. Nešto slično je primijećeno i u Austro-Ugarskoj, ali iskustvo ove zemlje je negativno, iako je za Galiciju boravak u ovom carstvu Habsburgovaca bilo najbolje vrijeme. Osim, naravno, ne računate Sovjetsku silu, protiv koje se Ukrajina sada bori.

Naveo sam mnoge dobro obrazložene primere falsifikovanja istorije ovog kraja, počev od "Eneide" Kotljarevskog, do stvaranja ukrajinskog jezika od strane peterburškog društva "Mochemordia". Možda se nekome ne sviđa moj rad, pa ga ostavite po strani i nastavite sa svojim životom. Međutim, inteligentna osoba sasluša različita mišljenja i donese zaključak.

Stoga preporučujem da pročitate ovo djelo vezano za istoriju jedne ukrajinske, kako se danas vjeruje, narodne pjesme.

Riječ je o "Kozaci su se vozili"

Nesumnjivo ste više puta čuli ovu ukrajinsku narodnu pesmu sa vatrenim refrenom "Oj ti, Galja, mlada Galja". A ako su i odslušali do kraja, bili su užasnuti. Na kraju pjesme kozaci vezuju Galju pletenicama za bor, grančice oko njega i zapale. Nemoguće je povjerovati da su ukrajinski kozaci mogli podlo namamiti djevojku, zlostavljati je i živu je spaliti? Izvinite, takvi govori su mogući u odnosu na poljskog hajduka, ali ni na koji "odvy litsar" sa kojim se vezuje imidž ukrajinskih kozaka, kao zaštitnika naroda od ugnjetača. A kako vam se sviđa kozak u polju, koji je čuo molbe Gali, koji nije ni pokušao da joj pomogne? Ko je napisao ovu pesmu koju sada pevaju "Svidomo" Ukrajinci?

To je pitanje koje sam sebi postavio, s pravom vjerujući da je pjesma duša naroda, a odnos prema pjesmi među Ukrajincima je oduvijek bio poštovan - svaka rima, svaki stres je bio uglađen. A u ovoj pjesmi, kako u semantičkom, tako iu logičkom i sadržajnom smislu, ima samo punkcija. Shvativši to, otišao sam u arhivu…

Upoznat sam sa pravilima pisanja pjesama, hvala Bogu, neka od mojih djela u ovom žanru sada su pretočena u muziku, a moje romanse se izvode sa pozornica prestižnih koncertnih programa. Međutim, postoji jasna nedosljednost i kasno umetanje, a rima nestaje, veličina stiha se srušava, a kozak u polju, čuvši vapaje nesretnog Galija, odgovara „Ja sam usred noći, mogu pomiriši svoj glas daleko", ne reaguje ni na koji način. Čudno je, međutim, da su Kozaci rođeni u Ukrajini. Ovde se Ukrajinka prži na lomači i vidi se ne samo na njoj, nego i ljudi koji sebe povezuju sa "kozačkom porodicom" rado sebi pevaju sramotu. Ne mislite li da je ovaj trik poznat? Na primjer, u falsifikovanju pravoslavlja, o čemu sam mnogo pričao?

Tekst pesme „Kozaci se rode“, u modernom izvođenju, „bratskom ukrajinskom narodu“vratio je 1929. godine Samuil Jakovlevič Maršak, a izveo ju je moskovski Crveni barjak hor Crvene armije 1936. godine. Našao sam beleške sa imenom Marshak, kao autora ove pesme. Prilično su pristupačne. A muzika koja je tamo naznačena je daleko od narodne. Njegov autor je izvjesni Matvey Isaakovič Blanter (10. februar 1903, Pochep - 27. septembar 1990, Moskva) - sovjetski kompozitor. Narodni umjetnik SSSR-a (1975). Dobitnik Staljinove nagrade drugog stepena (1946). Heroj socijalističkog rada (1983).

Da da! Isti Blanter, autor čuvene "Katjuše", stare ruske kozačke pesme, poznate od pamtiveka.

Pjesme o kozacima, kao i samim kozacima, o kako im se nije dopao komunistički režim SSSR-a i svim silama su pokušavali da izbrišu iz narodnog sjećanja sve manifestacije kozačkog etnosa. Zaista, kozaci su bili ti koji su pružili otpor crvenim komesarima. Tada je pokrenuta borba protiv kozačkog nasleđa.

“Ako pobijedimo u revoluciji, slomimo Rusiju, tada ćemo ojačati svoju moć na njenim grobnim ostacima i postati sila pred kojom će cijeli svijet klečati. Pokazaćemo vam šta je prava moć. Terorom, krvoprolićem, dovešćemo ih do životinjskog stanja… U međuvremenu, naši mladići u kožnim jaknama su sinovi časovničara iz Odese i Orše, Gomelja i Vinice, o, kako sjajno, kako divno znaju da mrze! S kakvim zadovoljstvom fizički uništavaju rusku inteligenciju - oficire, inženjere, učitelje, sveštenike, generale, agronome, akademike, pisce!"

(Trotsky (Bronstein) L. D.)

Danas se ovaj citat dovodi u pitanje, ali uzalud. Prava je i zapisana u stenografiji. Međutim, dosta o Trockom, iako ne možete izbrisati riječi iz pjesme.

Masovna prerada pjesama "starog režima" od strane boljševičkih kompozitora i pjesnika poprimila je masovni karakter, a sami "remikseri" su dobili počasna zvanja i poštovanje u sovjetskom društvu.

Nešto slično se dogodilo i mojoj porodici. Ranije sam pričao o romansi „Rusija te snegom pokrila“, koju su napisali moj pra-pradeda i pra-prabaka, a koju je prisvojio proleterski pesnik. Hvala Bogu, moskovski sud je vratio pravdu i romansa je pronašla svoje autore.

Međutim, nije bilo moguće iskorijeniti duh kozaka, uprkos svom njegovom davljenju. Stoga je Sovjetska vlast donijela ispravne zaključke i počela otpuštati matice. Bilo je čak i filmova o sovjetskim kozacima koji su pjevali već prerađeni plagijat. Na primjer "Kuban Cossacks" gdje sve pjesme zvuče u ispravljenoj i ispravnoj verziji sa stanovišta komunista.

1936. godine, kada je počelo sledeće čišćenje samih organa, i sami čekisti su počeli da završavaju u tamnicama, a reč „kozak“vlasti više nisu koristile kao sinonim za reč „kontra“. Slika sovjetskog kozaka izgrađena je na slici kozaka Romanov, koji je zauzvrat proizašao iz hordinske i osmanske slike vojnog čovjeka Velike Tartarije. Istina, osmansku sliku su Romanovi praktički uništili, a djelomično je ostala u liku Kozaka, iako se nikada nisu obukli onako kako ih je Repin naslikao. Ovo uopšte nisu Zaporoški kozaci. Ovo su KHAZARI. Zaporožec je pleme Brodnika, koje ima donske korene.

Ko su Hazari?

Danas se povezuju sa Jevrejima. Ovo nije istina. Hazari su oni Sloveni koji su odbili da prihvate Hrista i nisu ga smatrali mesijom, jer su bili pogođeni učenjem duhobora i jeresom judaizatora.

Ko su Jevreji?

očekivanje

Vječni Jevrej – Jevrej-zanatlija, pored čije kuće je Isus Hrist odveden na raspelo, noseći Njegov krst, odbio je Isusa i odgurnuo Ga kada je tražio dozvolu da se nasloni na zid svoje kuće da se odmori, i za to je bio osuđeni na lutanje zemljom do Drugog dolaska i vječni prezir od strane ljudi.

Dijalog između Agasfere i Krista, obično uključen, sa različitim varijacijama, u svim verzijama: "Idi, zašto odugovlačiš?" „Mogu da oklijevam. Ali biće vam teže odlagati, čekajući Moj dolazak”; ili “Idi, odmorićeš se na povratku” (podtekst: Ti si Sin Božji, pa ustani sa raspeća i odmori se na povratku) - “I ići ćeš zauvijek, i nećeš imati ni mira ni smrti”; ili "Ja ću otići, ali ćeš i ti otići i čekati Me."

Ova legenda je izvor drevnog judaizma, koji je proizašao iz kršćanstva, a ne obrnuto, kako je sada predstavljeno. Stoga ne treba brkati taj judaizam sa modernim. To su različite religije, iako moderne i potekle od antičkih, brojnim falsifikatima.

Danas se istorija Hazarije pripisuje dalekim vremenima kneza Svjatoslava. Zaista je bilo borbi sa Jevrejima, vlaškim plemenima ili običnim Ciganima. Usljed ovih ratova, Vlasi su pobjegli u tada divlju Evropu. Dio se nastanio u Španiji - Sefardi, a dio na Rajni - Aškenazi. Ivan Grozni je završio poraz Hazara, osvojivši njihov glavni grad Kazan. U stvari, upravo je to razlog zašto je Rusija izgubila Livonske ratove, u kojima je Evropa nastojala da se otcepi od Velike Tatarije Rusije. Jednostavno su nastala dva fronta, a glavne snage su bačene na gušenje hazarske pobune. Odnosno, južni Sloveni koji su ispovijedali drevni judaizam su Hazari (Kozaci), a Hazarija je Kozačka, koja je živjela od pljački i racija. Kao što su živjeli Kozaci, koji nikada nisu radili na zemlji, već su jednostavno prodavali svoje vojne talente svima koji su ih unajmili. Ovo su srednjovjekovni Landsknehti.

Kasnije će usvojiti ukrajinsku verziju pravoslavlja, judeokršćanstvo, danas poznato kao pravoslavna crkva. Zapravo, ova crkva je čisto ukrajinska, a Ruska pravoslavna crkva je starovjerna. Neki od njih će otići na zapad i učestvovaće u napadima na Rusiju iu ratovima protiv nje. U samoj Ukrajini pojavit će se mnogi Jevreji Aškenazi, koji će, pomiješavši se s lokalnim narodima, stvoriti ono što se danas zove Ukrajinci, besramno iskrivljujući ep ove zemlje. To će se desiti tokom velikih nevolja. Za one koji žele da traže nestala plemena Jevreja, pozivam se na letopisni naziv subotnje reke Dnjepar - Sambation i isto hronično ime Kijev, koji nikada nije bio Kijev. Potonji se zvao Vizantija ili Kijevska Rus. Vladati u Kijevu i biti kijevski knez značilo je vladati u Vizantiji. Antiku modernog Kijeva odredio je prvi sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Ukrajine V. Shcherbitsky, koji je od tri predložena datuma za antiku Kijeva izabrao srednji - 1500 godina. Drugi rodom iz Ukrajine, L. Brežnjev, dozvolio mu je to. Tako su dva grada Sambat i Pechersk ujedinjena u Kijev. Inače, zbog toga je Lavra na obroncima Dnjepra nazvana Kijevska (Sambato)-Pečerska.

Nastavimo sa istraživanjem pjesme.

U Maršakovim stihovima postoji takav stih, o drugom hazarskom kozaku:

Nevjerovatno dirljiva briga, i najvažnije savjet o zabrani kasnih šetnji. Kozak očigledno nije pravoslavac, jer se nije zalagao za ženu. Čini se da je sve jasno, pred nama je falsifikat pesme, ali i savremeni tekst se razlikuje od teksta Marshaka. Očigledno je već u Brežnjevljevo vrijeme bila potrebna još jedna rekonstrukcija pjesme. Tražio sam ovu rekonstruktorku i čak našao njen grob, sada zaboravljen i napušten od svih. Kao što razumijete, na jevrejskom groblju u Kijevu - gradsko groblje Berkovetsky sa pravim imenom na spomeniku - Anna Abramovna Furman.

U vreme kada je pesma "oživela" u Brežnjevljevo vreme, originalni sadržaj je bio ozbiljno revidiran u skladu sa opštom linijom partije. Posljednji put je tekst pjesme izašao pod autorstvom A. A. Garmanyuka. 1993. u kijevskoj izdavačkoj kući "Muzička Ukrajina" (4707, Zbirka pjesama; sastavila A. A. Poritska, "Kako sjesti, braćo, kolo čari", str. 252). Kao što razumijete, Garmanyuk i Furman su jedna te ista osoba, a Poritska je Furmanova sestra.

Nepotrebno je reći - porodična svađa. Ali biće još više iznenađujuće da su oboje rođaci Maršaka, koji im je ostavio pravo da isprave neke od njegovih pesama. U to vrijeme, Sema je već upokojio u Bosi, u slavi i časti, i položen je na Novodevičijskom groblju u „Odigitrijinoj granici“. Ko ne zna, Odigitrija je najstarija slovenska ikona.

Međutim, vratimo se na citat o drugom kozaku. Pažnja, u ukrajinskom jeziku ne postoji reč "Plug", postoji reč "Orati". A "Orati" je iz vokabulara koji poznajete odeske Jevreje. Danas nam je rečeno da je reč orač iskonska ruska reč koja znači zemljoradnik. U stvari, to nije tako, jer oni oru sa PAKH-om na potpuno različitim mjestima. Ali PASHNYA i PASHEN (PAŠER) su ruske reči. Samo što se PASHER pretvorio u PAKHER, a eto ga na korak od POTS-a. Šta su lonci, ne želim da objašnjavam, previše sam gadljiv prema ovom "kulturnom" nasleđu. Kao što vidite, riječi "Oram u polju" napisala je osoba koja je malo upoznata sa južnoruskim dijalektom. Ko je spriječio da napišem "Vrištim u polju". Ali onda bi se značenje promijenilo u drugom smjeru. Pisali su tačno da oru.

Čitaoca naravno zanima da li sam pronašao originalni tekst? Da, jesam, ali datira iz 17. vijeka. Dakle, ne znam da li je original, jer su ovo vremena velikih nevolja. Međutim, vrlo je blizu stvarnosti. A sada ćete se, pročitavši ovo djelo, i sami uvjeriti u ovo:

"Oj ti, Galja, mlada Galju" se horski ponavlja ispred svakog trećeg reda stiha.

Pa, kao čitalac, neočekivani preokret? Ali to nije sve. Kako kažu starinci 19. veka, u pesmi je bilo stihova koji se nikada nisu izvodili pred decom. Opisali su takve Galijeve muke da se ne usuđujem da ih donesem, želeći da sačuvam uši damama koje čitaju moje radove.

Pjesma "Kozaci su se rodili" postaje razumljiva i sa logičnim zapletom ako Kozake zamijene Hazari. Original pjeva o Hazarima, koji su, vraćajući se u Hazariju, sa sobom poveli slovensku djevojku i htjeli da prinesu ritualnu žrtvu, prema jevrejskoj tradiciji (ne brkati se sa starim judaizmom koji je proizašao iz kršćanstva). Kozaci su čuli Galine vriske i spasili je, a hazarski Jevreji su bili iseckani. Pjesma "Oh, ti Galyu" je pouka roditeljima da ne puste svoje ćerke sa hazarskim Jevrejima. A Hazari nisu jahali s Dona, već su se vratili iz pohoda na Dnjepar. Razumijevanje ovoga je politički i geografski logično. I pjesma tada poprima značenje koje nije u “djelu Marshaka”.

Ne treba da vas čudi stanje u sovjetskoj vladi, koja je nastavila da iskrivljuje istoriju. Komunisti Ukrajine, na primjer, isti Ščerbicki, najobičniji su Jevreji, koji se kriju iza ateističkih ideja. Ateizam je općenito ekstremni oblik cionizma. Upravo su imigranti iz Ukrajine donijeli u carstvo sada već poznatu pravoslavnu crkvu i razumijevanje izgradnje države. Kako se završilo? Pad SSSR-a. Vera Rusije je stari obred koji jasno naziva pravoslavlje Romanova „judaističkim luteranizmom“. Potonja je jedna od religija uništenja države, budući da veliča seoski tip pravoslavlja i ropske psihologije, koja je u starom obredu potpuno odsutna.

Antisemitizam u našoj zemlji zabranjen je svima bez izuzetka - čak i starim narodima, čija se svjedočanstva marljivo skrivaju u zbirkama biblioteka. Stoga žurim da utješim ljubitelje semitizma: pjesma uopće nije o Jevrejima (toliko voljenim i dugotrpljivim), već o Slovenima, kozacima-hazarima, koji su, kao što znate, bili Jevreji. Samo što su kasnije, na Zapadu u Vatikanu, ovi odmetnici pripisani jevrejskoj kulturi, koja je hitno stvorena u 17. veku, dajući joj antiku.

Ovo je antihazarska pjesma, a ne antisemitska.

I, čini se, dobra pesma, i čast i slava onima koji su je nekada komponovali, a zatim sačuvali u sećanju naroda iz veka u vek… Međutim, danas u Ukrajini zvuči upravo u izvođenju Maršaka i njegovih rođaka. Zašto u Ukrajini, gdje već dugo nije na vlasti nijedan kršćanin. Kubanci, koji sebe smatraju potomcima Kozaka - nove generacije Kozaka koji su obrađeni u sovjetskim školama, pjevaju apsolutno suludi tekst, potpuno ne razumijevajući značenje riječi. A u dvorani, oni koji čak i ne mare za svoju epopeju, otkucavaju dlanove, nazivajući se nasljednicima Rusa. Smiri se, Ivanovi ne pamte srodstvo! U ime svoje djece i unuka, smiri se budalo! Inače, sudbina Ukrajine vam se sprema. Otvorite prozore u svojim glavama i prozračite zamućene mozgove. Možda ovi prozori gledaju na Rusiju, a ne slijepe poglede na kamene zidove lažne istorije iza koje se krije prava epopeja našeg naroda.