Zašto je među rimskim carevima bilo toliko hromih i žutih?

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

Istoričari radije prećutkuju činjenicu da je među rimskim carevima bilo mnogo hromih i žutih. Cijele dinastije. U ovom članku ćemo pokušati otkriti odakle je došlo toliko hromih i žutih rimskih careva.

Prema tradicionalnim shvatanjima, istorija Rimskog carstva obuhvata period od oko pet vekova, počevši od 27. godine pre nove ere, kada je Oktavijan Avgust proglašen za prvog cara, a završava se uništenjem carstva 476. godine.

Drevni rimski istoričar Sekstus Aurelije Viktor, autor „Izvoda o životu i moralu rimskih careva“, napisao je da „u godini od osnivanja grada sedamsto dvadeset druge i od proterivanja kraljeva, četiri stotine osamdesetog u Rimu, ubuduće je ponovo uspostavljen običaj da se pokorava jednom, ali ne kralju, već caru, ili nazvanom svetijim imenom Avgust. Dakle, Oktavijan, sin senatora Oktavija po majčinoj strani, pripadao je preko Julijanskog klana Enejevim potomcima, usvajanjem svog praujaka Gaja Cezara dobio je ime Gaj Cezar, a zatim je za svoju pobedu bio po imenu August. Postavši na čelu Carstva, i sam je uživao u moći narodnog tribuna”.

U svom izvornom smislu, riječ "car" nije bila povezana s konceptom moći, već je označavala počasnu vojnu titulu koja se dodijelila komandantu koji je odnio veliku pobjedu i slavio trijumf. I tek kasnije, prema istoričarima, car je postao šef države, a sama rimska država postala je carstvo.

Zanimljivo je da tradicionalna nauka smatra da više od pet vekova istorije u Rimskom carstvu nisu mogli da smisle jasan sistem za prenos vlasti. Stoga su neki carevi svoje sinove postavljali za nasljednike, tj. vlast je prelazila nasleđem, a drugi carevi su birali kandidate za presto iz svog užeg kruga.

Osim toga, vjeruje se da je od kraja 1. stoljeća pretorijanska garda počela imati ogromnu snagu, što joj je omogućilo da proglašava, svrgava, pa čak i ubija careve koji joj se nisu sviđali.

Sve je to dovelo do toga da su ponekad carevi vladali desetinama godina, a ponekad se u kratkom roku mijenjalo nekoliko careva odjednom. Tako je, na primer, od sredine 1. veka tokom 120 godina Rimom vladalo samo 8 careva, a samo u 69, 4 cara su posetila presto. Godine 193. i više - 6 careva.

Obično su carevi nosili nekoliko imena odjednom, na primjer, od 198. do 217. godine, u Rimu je vladao car čije je puno ime bilo: Cezar Marko Aurelije Sever Antonin Pije August.

Vjeruje se da je po rimskom običaju sin ili usvojenik uzimao puno ime svog oca (usvojitelja) i na kraju kojeg je dodao svoje ranije ime. Ali postojeća lista rimskih careva ne potvrđuje ovaj običaj.

Na primjer, otac spomenutog Cezara Marka Aurelija Severa Antonina Pija Augusta zvao se Cezar Lucije Septimije Sever Pertinaks Avgust, a njegov brat, koji je takođe bio car, zvao se Cezar Publije Septimije Geta Avgust.

Međutim, ako bi se ovaj običaj ispunio, tada bi se imena nekih careva sastojala od prilično velikog skupa uzastopnih imena.

Trenutno su značenja nekih imena općenito poznata. Dakle, vjeruje se da ime Cezar znači “titula vrhovnog vladara Rimskog carstva” i da je od njega potekla slovenska riječ “kralj” i germanska riječ “Kaiser”. Međutim, neki naučnici smatraju da, naprotiv, latinska riječ "cezar" dolazi od slovenske riječi "kralj".

Važno je napomenuti da nisu svi carevi nosili ime Cezar. Na primjer, puno ime cara Vitelija bilo je Aulus Vitelius Germanicus Augustus, a cara Klodius Albinus Decimus Clodius Septimius Albinus.

Uz ona poznata, značenja nekih imena skromno se prešućuju, jer u prijevodu zvuče prilično čudno.

Prije svega, ovo se odnosi na ime Klaudije. Dakle, jedina verzija porijekla imena Klaudije je latinsko "claudius", što znači šepati i izvedeno je od riječi "claudeo", "claudo", tj. hrom, bogalj - "klaud". Inače, pridjev "klaud" bio je jedan od epiteta hromog boga Vulkana, Hefesta.

Međutim, sudeći po Hefestovim slikama, teško je pretpostaviti da je šepao.

Treba napomenuti da istoričari veruju da je Klaudije (Tiberius Claudius Nero Germanicus) u vreme svog izbora za cara već bio ostari čovek (iako je tada imao samo 31 godinu) i da je u kući Julija-Klaudijanaca bio čak držan podalje od državnih poslova, pošto smatra se mentalnim invalidima. To je bilo zbog činjenice da je kao dijete patio od paralize i od tada je imao nespretan hod, glava mu se tresla, a jezik zapleo.

Naravno, može se pretpostaviti da su upravo zbog nezgrapnog hoda Klaudija Nerona nazvali Klaudije, tj. Lame. Iako se takav nepoštovajući apel caru, vrhovnom vladaru Rimskog carstva, doživljava prilično čudnim.

Takođe je čudno da se ništa ne zna o hromosti drugih Klaudijanaca. Drevni rimski istoričar Ammianus Marcellinus u svom djelu “Djela” opisao je cara Flavija Klaudija Jovijana na sljedeći način: “Njegovo držanje tokom kretanja odlikovalo se dostojanstvom, lice mu je bilo vrlo prijateljsko, oči plave, bio je vrlo visok, tako da dugo vremena nisu mogli naći nijednu kraljevsku odjeću koja bi mu odgovarala.”

Sekstus Aurelije Viktor u "Izvodima o životu i moralu rimskih careva" napisao je o Flaviju Klaudiju Jovijanu da je "bio istaknute tjelesne građe". Kao što vidite, ni riječi o hromosti.

Važno je napomenuti da, osim hromosti, u imenima rimskih careva nije bilo znakova drugih fizičkih nedostataka. Nije bilo jednorukih, grbavih ili kosookih vladara. I bili su hromi. I to u velikim količinama. Štaviše, postojala je čak i čitava dinastija Klaudijana, tj. dinastija Lame.

Spiskovi rimskih careva obavještavaju nas da je ime Klaudije, tj. Lame su nosili carevi ne samo iz same Klaudijeve dinastije. Najpoznatiji: Tiberije (Tiberius KlaudijeNeron), Klaudije (Tiberije Klaudije Cezar August Germanik), Neron (Neron Klaudije Cezar August Germanik), Pakatijan (Tiberije Klaudije Marin Pacatsian), Klaudije II (Cezar Marko Aurelije Valerije Klaudije Pije Feliks Invict Augustus), Kvintil (Cezar Marko Aurelije Klaudije Kvintil), Tacit (Cezar Marko Klaudije Tacit Avgust), Konstantin II (Flavije Klaudije Konstantin), Konstancije Galo (Flavije Klaudije Constance Gallus), Silvan (Klaudije Silvan), Julijan II (Flavije Klaudije Julijan Augustus), Jovijan (Flavije Klaudije Jovijan), Konstantin III (Flavije Klaudije Konstantin).

Kao što vidite, bilo je dosta hromih careva. I zvali su ih otprilike ovako: Neron hromi car ili Tacit hromi car.

Neki carevi i žene nosili su ime Klaudije, tj. hrom. Na primjer, Claudia Pulchra je treća žena Publija Kvintilija Vare. Kći Nerona i Popea zvala se Klaudija Augusta. Obogotvorio ju je Neron u prvim danima njenog postojanja, ali je umrla od bolesti, prije ni četiri mjeseca, što je Nerona gurnulo u žalost. Ništa manje čudno nije nazvati svoju voljenu bebu hromom.

Ime Klaudije su nosili ne samo carevi, već i naučnici i pjesnici. Najpoznatiji među njima bili su Klaudije Ptolomej - astronom, matematičar, optičar i geograf i Klaudije Klaudijan - rimski pjesnik koji je napisao mitološku pjesmu "Otmica Prozerpine", kao i brojne panegirike, invektive i aktuelne političke pjesme.

Ispostavilo se da je Ptolomej nosio ime Šepavi, a Klaudije Klaudijan bio hromi.

Adrian Goldsworthy je u svojoj knjizi U ime Rima cijelo jedno poglavlje posvetio zapovjedniku Marku Klaudiju Marcelu.“Uprkos godinama, Marcellus je bio na komandnim mjestima gotovo bez prekida od početka Drugog punskog rata… U mladosti se borio na Siciliji tokom Prvog punskog rata, stekavši mnoge nagrade i reputaciju hrabrog ratnika za svoje ponovljeno herojstvo. Među tim nagradama bila je i Corona civica, jedna od najviših nagrada u Rimu. Teško je povjerovati da je takav heroj bio Klaudije, tj. Lame Marcellus.

U istoj knjizi A. Goldsworthy spominje još jednog komandanta: „…u završnoj fazi rata… predstavnici mlađe generacije izvojevali su pobjedu za Rim. Među njima je bio i Gaj Klaudije Neron, koji je dao najznačajniji doprinos porazu Hasdrubala, Hanibalovog brata, 207. godine prije Krista, porazivši ga na rijeci Metaurus”. Dakle, još jedan talentovani komandant, i opet Klaudije, tj. Lame. U isto vrijeme, u opisu ovih hromih nema čak ni nagoveštaja takve bolesti.

Međutim, kao i u opisu drugih Khromykh-Klavdiev. Ovako, na primjer, Ammianus Marcellinus opisuje rimskog cara Flavija Klaudija Jovijana: „njegovo držanje tokom kretanja odlikovalo se dostojanstvom, lice mu je bilo vrlo prijateljsko, oči plave, bio je veoma visok, tako da je dugo vremena nisu mogli naći nijednu kraljevsku odjeću prikladnu za njega.” I ni riječi o hromosti.

Važno je napomenuti da neki istraživači smatraju da je ime Klodvig proizašlo iz imena Klaudije, od čega je, pak, nastalo ime Luj - ime francuskih kraljeva, tj. ispada čitava dinastija hromih vladara Francuske.

Naravno, moglo bi se pretpostaviti da Klaudije nije karakteristika nosioca datog imena, već porodično prezime. Ali u ovom slučaju, to bi se moralo prenositi sa oca na sina i tako dalje, ali to je upravo ono što često ne primjećujemo u rimskoj istoriji. Ime Klaudije je moglo biti dato caru čiji otac nije bio Klaudije.

Moglo bi se pretpostaviti i da značenje imena Klaudije nije bilo jasno ni samim carevima. Ovo, kao i sada, rijetko razmišljamo o tome da, na primjer, ime Viktor ima značenje "pobjednik", a ime Anatolij znači "istočni". Ali ako imena Viktor ili Anatolij imaju značajno značenje na latinskom i nisu direktno povezana sa ovim značenjima za govornike ruskog, onda je za cara koji govori latinski, ime Klaudije moralo biti povezano sa njegovim latinskim značenjem.

Možda se hromost smatrala posebnom osobinom vrijednom spomena u ime hromog? Ispostavilo se da nije.

Na primjer, poznato je da je tokom pohoda na Skite 339. godine prije nove ere, car Filip II, otac Aleksandra Velikog, zadobio tešku ranu kopljem u nogu i nakon toga klonuo. Međutim, u njegovom imenu se ne spominje njegova hromost.

Prema zapisima biografa Karla Velikog Ajnharda, cara, krunisanog 800. godine od pape Leona III kao prvog cara Svetog Rima, u starosti je počeo da šepa. Ali ni u njegovom imenu nije bilo riječi o njegovoj hromosti.

Verzija o masovnoj hromosti rimskih careva izgleda prilično čudno. Međutim, moguće je da hromost nema nikakve veze s tim, a nastala je zbog pogrešnog tumačenja latinske riječi “clau (v) dius”.

Poznato je da se latinski jezik više puta mijenjao tokom svog postojanja i čak je prošao kroz nekoliko reformi pisma. Jedan od njih u prvom veku nove ere pokušao je da izvede cara Klaudija, jednog istog Hrama, dodajući mu 3 nova slova kako bi se pismo približilo latinskom izgovoru. Međutim, ova slova, koja su imala zvučne korespondencije [v], [ps], [y], ponovo su zaboravljena ubrzo nakon Klaudijeve smrti.

Slova W, J, U, K, Z općenito su dodavana azbuci tek u srednjem vijeku, dajući joj moderan oblik.

Što se latinskog slova "c" tiče, naučnici smatraju da bi ono moglo doći od grčke "skale" i da se prvobitno izgovaralo kao "g", ali ne kao "k". Ostaci ovog izgovora vidljivi su u pisanju nekih starorimskih ličnih imena. Dakle, ime Cnaeus - "Gney", skraćeno je kao C., a ime Cai ili Cāius - "Guy" je skraćeno kao Cn. Tek mnogo kasnije slovo "c" počelo se izgovarati kao "k". Međutim, to nije tako jednostavno.

Poznati istraživač N. A. Morozov posvetio je cijelo poglavlje „Svete latinice“analizi latinice u svojoj knjizi „Hrist“. Skrenuo je pažnju na činjenicu da se u evropskom pisanju labijalni kvadrat dobro razvija (f, c, p, b). Kvadrat antero-gume (s, z, c, c ') se u evropskom pisanju prilično slabo razvijao. Ispostavilo se da Italijani latinski glas "C" izgovaraju kao "CH", slovo "Z" u Italiji glasi kao rusko "C", a Italijani nemaju posebnu oznaku za glas "Š".

NA. Morozov ističe da „za jednog teoretskog filologa koji ne veruje slepo srednjovekovnim autoritetima (koji čak nije znao ni da izgovori zvuk pseudo-Dz ili izgovori S kao z ne između dva samoglasnika), nedostatak abecednih oznaka izaziva velike poteškoće u uspostavljanju pravilnog izgovora riječi koje sadrže slova S i Z u starim jezicima.

Ovo se još više odnosi na slova C i G koja su međusobno slična. Prvo ispred samoglasnika e i i Italijani čitaju kao ruski CH, Nijemci kao C, a Francuzi kao s. I drugo slovo G Italijani izgovaraju kao pseudo-J, samo ispred ista dva samoglasnika (e i i), Francuzi kao F, Nijemci kao G. Ali ovo slovo po svom primarnom obrisu (G) je samo varijacija slova C, a na svom mjestu u alfabetima odgovara grčkom ζ, ili hebrejskom ז, koji je u slovenskom alfabetu bio podijeljen na Ž i 3. Ne slijedi li da je u staroitalijanskom pismu slovo C bilo uvijek se čitalo prvenstveno kao K ili G, a slovo G uvijek se izgovaralo kao pseudo-J, štaviše, samo lice C je skraćeno talijansko G (to jest, C se čitalo kao H)?"

Dakle, još uvijek se ne zna tačno kako je slovo "c" ispravno pročitano u latiničnom alfabetu.

Prema N. A. Morozovu, „Različitost stilova za zvuk K takođe ostaje misteriozna. U zapadnoj Evropi se još uvek piše na tri načina: C, K i Q (i pored toga u obliku Ch ispred e i i) i pored toga uz to oni i dalje kriju isti zvuk u znaku X. Najčudnije je to što se piše kroz Q samo ispred kratkog u, kao u modernom italijanskom (na primjer, u riječi quattro-four), a u obliku K samo u stranim riječima. Zašto je bilo tolike domišljatosti za označavanje glasa K, dok za zvuk Š nisu uspjeli posuditi ni jedan poseban stil čak ni od Kopta ili Jevreja?"

Nadalje, u svojoj knjizi N. A. Morozov zaključuje da "latinski jezik nikada nigdje nije bio popularan jezik, već samo jezik tuđinske ili potpuno tuđinske inteligencije." To potvrđuju mnogi naučnici, vjerujući da je grčko pismo preko et-RUSKE služilo kao predak latinice.

Ali ako je grčka abeceda preko et-RUSKE bila predak latinice, onda je možda vrijedno čitati latinsku riječ "clau (v) dius" prema pravilima RUSKOG pisma?

U ovom slučaju, nije teško primijetiti da ako se prvo slovo "c" u riječi "clau (v) dius" čita ne kako je sada prihvaćeno sa glasom "k", već kako je uobičajeno u slovenskim jezicima, tj sa glasom “c”, tada ćemo umjesto imena Klaudije dobiti ime Slavdius.

Ali SLAVdiy ima dobro poznatu slavensku formu za formiranje imena, kao što su VLADISLAV, YarOSLAV, StanSLAV, MiroSLAV, VyachesLAV, SLAVgorod, itd.

Osim toga, drugi dio imena SLAV-DIY, riječ Di je bila dobro poznata u Rusiji. Džon Malala je u svojoj „Historiji“istakao da je Dius drugo ime za Zevsa. Vrijedi napomenuti da su A. T. Fomenko i G. V. Nosovsky u svojim radovima više puta analizirali ime Diy i obratili pažnju na činjenicu da nedaleko od Jaroslavlja još uvijek postoji veliko selo pod nazivom Dievo Gorodishche. Ranije je na njegovom mjestu postojalo utvrđeno naselje.

A na sjeveru Permske teritorije, na izvoru rijeke Kolve, dugo je postojalo utočište za raskolničke starovjerce - selo Diy.

Međutim, ime Slavdij može biti blago iskrivljenje slavenske riječi "slavan". Inače, jedna od varijanti čitanja imena: Klava ili "Clau (v) a" gotovo nedvosmisleno glasi kao "Slava".

U ovom slučaju ispada da je isti Neron ili Tacit nosio ime ne "hromi kralj", već "slavni kralj" ili "kralj slave". Tada postaje jasno zašto je u Rimu bilo mnogo klaudijevskih careva, tj. slavni carevi ili carevi slave. Postaje jasno zašto je Neron svoju mladu kćer nazvao i Klaudijom, tj. slavno.

Pitanja također nestaju kada se Ptolomej iz hromog pretvori u slavnog. A generali Marcellus i Guy Nero također nisu hromi, već slavni.

A francuski Ludovi su slavni kraljevi ili kraljevi slave.

I, očigledno, bog Hefest uopće nije bio hrom, već, najvjerovatnije, slavan.

Treba napomenuti da se ranije izraz "Kralj slave" koristio u kršćanskom ikonopisu i odnosio se na Isusa Krista. Tek je Nikonovom reformom fraza “Kralj slave” zamijenjena naslovom INCI. U međuvremenu, starovjerci su zadržali privrženost drevnom tekstu "Kralj slave".

Nije iznenađujuće što su se rimski carevi na liku i priliku Isusa Hrista mogli nazvati Kraljevima slave, tj. Claudius Caesars.

U ovom slučaju postavlja se pitanje: zašto tradicionalni istoričari „ne primećuju“ovu činjenicu?

Sve je jednostavno: istoričarima je lakše izmisliti da je među rimskim carevima bilo dosta hromih nego priznati da se slovenski jezik pojavio prije latinskog, a prije rimskih careva Slave pojavili su se i slavenski kraljevi Slave.

Ali priča o neobičnim imenima rimskih careva tu se ne završava.

Još jedno zanimljivo ime rimskih careva je jedno od najčešćih - Flavije. U listama možete pronaći imena rimskih careva kao što su: Vespazijan (Tit Flavije Cezar Vespazijan Avgust), Tit (Tit Flavije Cezar Vespazijan Avgust), Domicijan (Tit Flavije Cezar Domicijan Avgust), Konstancije I Hlor (Cezar Marko Flavije Valerij Konstans Avgust), Flavije Sever (Cezar Flavije Valerij Sever Avgust), Licinije (Flavije Galerije Valerije Licinijan Licinije), Konstantin I Veliki (Flavije Valery Aurelius Constantine), Crisp (Flavije Julius Crisp), Konstantin II (Flavije Klaudije Konstantin), Konstancije II (Flavije Julije Konstans), Konstant (Flavije Julije Konstant), Dalmatius Mlađi (Flavije Dalmacije), Hanibalijan Mlađi (Flavije Hanibalije), Magnecije (Flavije Magnus Magnencius), Nepocyanus (Flavije Julije Popilije Nepocijan Konstantin), Konstancije Galo (Flavije Klaudije Konstancije Galo), Julijan II (Flavije Klaudije Julijan Avgust), Jovijan (Flavije Klaudije Jovijan), Valentinijan I (Flavije Valentinijan Avgust), Valens II (Flavije Julije Valens Avgust), Gracijan (Flavije Gracijan Avgust), Valentinijan II (Flavije Valentinijan Avgust), Viktor (Flavije Viktor), Eugene (Flavije Eugene), Teodosije I Veliki (Flavije Teodosije Avgust), Honorije (Flavije Honorije Avgust), Konstantin III (Flavije Klaudije Konstantin), Konstancije III (Flavije Konstancije), Jovan (Flavije Jovan), Valentinijan III (Flavije Placid Valentinijan), Petronije Maksim (Flavije Petronije Maksim), Avit (Marko Metilije Flavije Eparhija Avit), Majorijan (Flavije Julius Valery Majorian), Liby Sever (Flavije Liby Sever Serpentius), Prokopije Antemije (Flavije Prokopije Antemije), Olibrije (Flavije Anicije Olibrije), Glicerije (Flavije Glicerije), Romul Avgustul (Flavije Romul Avgust).

Vjeruje se da ime Flavius dolazi od latinskog Flavius, što znači "zlato", "crveno", "žuto".

Apsolutno je razumljiva želja istoričara da se carevi predstave kao „zlatni“ili barem „zlatokosi“.

Međutim, "zlatno" je na latinskom napisano kao "aureus", od riječi "aurum" - "zlato".

Riječ za “crvenokosu” na latinskom bi bila “rufus”, “russeus”, “rutilus” ili “fulvus”. Inače, slučajno ili ne, u latinskom pisanju ove riječi vidljivi su tragovi "Rus" - "rus" i "Ruthenia" - "rut".

Ali riječ "žuta" je zaista na latinskom - "flavus", prilično bliska riječi "flavius".

Samu činjenicu prisustva velikog broja "žutih" careva istoričari ne objašnjavaju. Samo pokušavaju da ih predstave ne kao „žute“, već kao „zlatne“.

Također je vrijedno napomenuti da je ime Flavije na prvom mjestu među većinom careva, tj. je osnovno. Što je još čudnije za značenje "žuto".

Ipak, pogledajmo drevno latinično pismo, objavljeno u knjizi Karla Faulmana “Schriftzeichen und Alphabete aler Zeiten und Volker”, objavljenoj 1880. godine u Beču.

Jasno se vidi da su se velika slova "s" i "f" vrlo često razlikovala po jednoj neupadljivoj tački.

Sličnost između velikih slova "s" i "f" se ogleda u kartografiji. Na primjer, na karti Azije Gerarda de Yodea, objavljenoj 1593. godine, grad Astrakhan je napisan kao Aftracan.

Na istoj mapi, grad Kazan je napisan kao Cafane, oblast Kozaka je napisana kao Kaffaki, Persija je napisana kao Perfia, itd.

Sličan pravopis slova "s" u obliku bliskom "f" prisutan je na mnogim drugim karticama. Na primjer, na karti Daniela Kelera, objavljenoj 1590. godine, Rusija je napisana kao Ruffia. Na istoj karti regija Moskovije je napisana kao Mofcouia.

Ispostavlja se da su slovenske riječi "slava" ili "slavius" prepisivači ljetopisa mogli čitati kao "flavius". Dakle, starorimsko ime Flavije, tj. Flavije se pokazalo kao mala modifikacija imena Slavius.

Ako je to zaista tako, onda umjesto velikog broja „žutih“rimskih careva, opet dobijamo careve-Slave.

Ali pošto su dva rimska imena Klaudije i Flavije, najvjerovatnije, imala zajednički slovenski korijen "slava", moguće je pretpostaviti da je jedno ime značilo "slavno", a drugo - "slavensko" ili "slavensko".

U ovom slučaju, na primjer, ime cara Flavija Klaudija Jovijana nije moglo biti Šepavi Žuti Jovijan, već Slavni Slaven Ivan. Očigledno nije bilo slučajno da je Flavije Klaudije Jovijan, prisjećajući se svog slovenskog porijekla i ispovijedajući kršćanstvo, nakon izbora za cara, obnovio kršćanstvo u Rimskom carstvu, koje je njegov prethodnik umanjio u pravima, i vratio sve njegove privilegije crkva.

Car Flavije Klaudije Konstantin je takođe bio hrišćanin, očigledno Slavni Sloven Konstantin.

Tako se ispostavlja da su neka od imena starih rimskih careva imala slovenske korijene. Prije svega, to se odnosi na imena Klaudije i Flavije, koja najvjerovatnije nisu značila "hromi" i "žuti", već "slavni" i "slavenski" ili "slavenski".

U ovom slučaju, dinastija rimskih careva Klaudija pretvara se iz misteriozne dinastije hromih careva u razumljivu dinastiju slovenskih careva. A dinastija francuskih kraljeva Luj pretvara se u dinastiju francuskih slavenskih kraljeva.

I, možda, jedna misterija manje.

Književnost.

Sekstus Aurelije Viktor. O Cezarima / Bilten antičke istorije-1964. br. 3 str.229-230

Ammianus Marcellinus. Povijest / Per. od lat. Yu. A. Kulakovsky i A. I. Sonny. Problem 1 - 3. Kijev, 1906-1908.

Adrian Goldsworthy. U ime Rima. Ljudi koji su stvorili carstvo, M.-AST. Transitbook, 2006

Morozov N. A. Krist. Istorija čovečanstva u prirodnim naukama, tom 1-7 - M.-L.: Gosizdat, 1924-1932; 2nd ed. - M.: Kraft+, 1998

Tvorogov OV Sofijski hronograf i „Hronika Jovana Malale” / TODRL, Nauka, 1983, tom 37 str. 188-221

Nosovski G. V., Fomenko A. T.. Car Slovena: Neva, 2005.

Karl Faulman Schriftzeichen und Alphabete aller Zeiten und Völker. Marix, Wiesbaden 2004. Reprint izdanja iz 1880. godine