Kanibalizam evropskih bajki

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

Moderne evropske bajke, koje su većini poznate iz knjiga i Diznijevih crtanih filmova, imale su vrlo neugledne originale. Glad, kuga i drugi znakovi mračnog doba na teritoriji moderne Francuske, Njemačke, Belgije i Holandije poslužili su kao osnova za danas popularne klasične bajke.

Crvenkapica

U originalu, Crvenkapica uopće nije nosila šešir, već pratioca - ogrtač sa kapuljačom. Kod Perraulta je šetala u pratnji. Ali u njemačkoj verziji braće Grim, djevojka je nosila šešir, koji se zalijepio za nas. Prvi zapis o ovoj priči, nastao u Tirolu, datira iz 14. veka. Distribuirana je po cijeloj Europi, a u originalu je ispričana sa najzanimljivijim detaljima, koje su Perrault i Grimmovi nekako zaboravili spomenuti.

Devojčica u crvenoj kabanici je zaista ćaskala sa vukom na putu do svoje bake. A kada je došla u kuću, tamo je lukava životinja već uspjela ne samo da ubije baku, već i da skuha. Vuk u bakinoj kapi i haljini je kuvao, gost je bio pozvan za sto, i zajedno su počeli veselo da jedu baku, koja je imala ukusno masno meso. Istina, bakina mačka je pokušala upozoriti djevojčicu na nepoželjnost kanibalizma. Okrenula se i otpevala pesmu:

Djevojka žvače svoju baku, Baka grize svoje kosti.

Ali vuk, dobro usmjerenim udarcem drvene cipele, odmah ubija drsku mačku, na što Crveni plašt reagira vrlo spokojno. Djevojka se svlači gola, skače u krevet sa bakom i počinje da joj postavlja teška pitanja:

- Bako, zašto imaš tako široka ramena?

- Bako, zašto imaš tako duge noge?

- Bako, zašto ti je toliko krzna na grudima?

Vuk na to iskreno odgovara da mu je zgodnije zagrliti svoju dragu unuku, sustići se i zagrijati. A kada su u pitanju veliki zubi, vuk se slomi i razreže vrat svom slatkom prijatelju. Očigledno, njegova baka to nije baš dobila za večerom.

I da, kraj. Nema drvoseča.

Hansel i Gretta

Drevna priča o djeci izgubljenoj u šumi našla je novi život na samom početku XIV vijeka, tokom Velike gladi 1315-1317. Tri godine monstruoznih propadanja usjeva uzrokovanih dugotrajnim mrazom odnijele su oko 25 posto stanovništva sjeverne Evrope. Kanibalizam je procvjetao u gradovima i selima. I tu su se pojavili Jeannot i Margot (ili Hansel i Gretel u njemačkoj verziji).

Postoji mnogo verzija zapleta, ali najpopularnija je bila da su otac i majka, umirući od gladi, odlučili pojesti svoju djecu. Djeca su, čuvši roditelje kako oštri noževe, pojurila u šumu - da tamo čekaju dok mama i tata ne umru od gladi. Usput je dječak bacao kamenje da se ne izgubi. Nakon što su neko vrijeme provela u šumi, djeca su također počela čamiti od gladi i tiho se ušuljala natrag u kuću. Tamo su čuli razgovor svojih roditelja, koji su negdje nabavili malo hljeba i sad su žalili što ima hljeba za sos, ali nestašno jelo od mesa im je izmaklo. Djeca su ukrala komad hljeba i vratila se u gustiš. Ali sada je dečak obeležio stazu mrvicama, koje su ptice, takođe izbezumljene od gladi, odmah kljucale. Nakon što su završila svoj hleb, deca su odlučila da umru - a onda su izašla u kuću od hleba! A prozori su čak bili obloženi pšeničnim kolačima! Zatim sve ide već poznatim kolosijekom. Ali na kraju, djeca se sretno vraćaju kući, noseći sa sobom ne samo vreće svježeg kruha, već i dobro prženu vješticu. Dakle, roditelji više ne moraju da jedu svoju decu. Svi su srećni, svi se grle. Vremenom se priča promenila. Glad kao glavni lik i dalje ostaje, ali sada se roditelji jednostavno riješe dodatnih usta, odvodeći djecu u šumu. Kuća se pretvara u kućicu od medenjaka, jer danas male slušaoce ne možete namamiti hljebom k vještici, a spržena vještica ostaje u rerni, a da ne dođe na porodični sto.

Snjeguljica

U Aarne-Thompsonovom sistemu klasifikacije bajki, Snjeguljica je pod brojem 709. Ovo je jedan od poznatih narativa narodne pripovjedačice Dorothee Wiemann, koji su zabilježili Grimovi i prilično ublaženi od njih, iako se obožavatelji Disneyja neće osjećati ugodno. sa Grimm verzijom.

Pa, pre svega, trebalo je da se pojede i Snežana, kraljičina pokćerka - kao bez ovoga u bajci? Maćeha je zahtevala od sluge da, pošto je zadavio dosadnu devojku, unese njena pluća i jetru u kraljevsku kuhinju, koji su istog dana posluženi na veseloj večeri u zamku (ispostavilo se da su utrobu jeleni, jer djevojka je potkupila slugu svojom ljepotom i mladošću). Snežanu je zarobljeno od sedam planinskih duhova, kojima se takođe sviđa njena lepota - toliko da su odlučili da devojku zadrže sa sobom. Nakon Snjeguljičine smrti od otrovane jabuke, kovčeg sa njenim tijelom je izložen na planini i tamo ga ugleda princ koji prolazi.

Dalje, Grimovi, s izvjesnim oklijevanjem, pišu da je princ htio mrtvu djevojku odvesti k sebi, jer je izgledala kao da je živa i bila je vrlo lijepa. Nemojmo misliti loše o princu - možda je on, za razliku od Uspavane ljepotice (vidi dolje), samo nju htio pošteno i plemenito izložiti u zavičajnom muzeju. Ali dok se on dogovara sa patuljcima za pravo otkupa tijela, njegove sluge ispuštaju kovčeg, mrtva djevojka pada, komadić jabuke izleti iz djevojčinih usta - i svi su živi i sretni. Pa, osim moje maćehe. Zato što su kraljici na noge stavili usijane gvozdene cipele i naterali je da pleše na zapaljenom mangalu dok nije umrla.

uspavana ljepotica

Da. Naravno, poljubio ju je … Ne, u drevnim verzijama ove super popularne radnje, čiji prvi zapisi datiraju iz XII-XIII stoljeća, sve se dogodilo drugačije. A pola stoljeća prije Perraulta, 30-ih godina 17. stoljeća, zaplet je detaljnije zabilježio talijanski grof Giambattista Basile, još jedan sakupljač narodnih priča.

Prvo, kralj je bio oženjen. Drugo, nakon što je pronašao djevojku kako spava u napuštenom dvorcu u šumi, nije se ograničio na poljubac. Nakon toga, silovatelj je žurno otišao, a djevojčicu su, ne izlazeći iz kome, svojevremeno riješili blizanci - dječak i djevojčica. Djeca su puzala preko usnule majke, sisala mlijeko i nekako preživjela. A onda je dječak, koji je izgubio majčinu dojku, od gladi počeo da siše majčin prst i sisao je ukletu trunku zabodenu tu. Ljepotica se probudila, zatekla djecu, kontemplacija i priprema za gladovanje u praznom dvorcu. Ali kralj koji je tuda prolazio samo se sjetio da se prošle godine jako lijepo proveo u ovim šikarama i odlučio je ponoviti događaj. Pronašavši djecu, ponašao se kao pristojna osoba: počeo je posjećivati i dostavljati hranu. Ali onda se umiješala njegova žena. Ubijala je djecu, hranila im očeve mesom, a Trnoružicu je htjela spaliti na lomači. Ali onda se sve dobro završilo. Kraljica je bila pohlepna i naredila je da devojci ukrade zlatovezenu haljinu. Kralj je, diveći se mladoj goloj ljepoti vezanoj za motku, odlučio da bi bilo zabavnije poslati svoju staru ženu u vatru. A djecu je, ispostavilo se, spasila kuharica.

Rapunzel

A ovdje je, općenito, sve krajnje nevino. Uzmite u obzir jedinu razliku između Diznijeve priče i originalne verzije koju su snimili Grimsovi, ta što Rapunzel nije nigde pobegla s princom. Da, popeo se u kulu na njenu kosiju, ali nikako sa ciljem da se oženi. A Rapunzel također nije žurila u pampas. Vrlo brzo je otišla na slobodu kada je veštica primetila da je lepotičin korzet prestao da se spaja u struku. U njemačkim selima, gdje su mnoge mlade dame radile kao sluge u imućnim kućama, ova parcela nije bila tako fantastična. Vještica je ošišala Rapunzelinu kosu, a princa je za kaznu ostavila bez očiju. Ali na kraju priče, sve im ponovo raste, kada je princ, slijepo lutajući šumom, naišao na svoju djecu blizance, koja su tražila hranu za gladnu i nesretnu Rapunzelu.

Pepeljuga

Charles Perrault je posebno marljivo radio na radnji bajke "Pepeljuga", pažljivo čisteći iz nje sav mrak i sav teški misticizam. Tako su se pojavile vile, prinčevi od Mirliflore, kristalne cipele, kočije od bundeve i druge ljepote. Ali braća Grim zapisali su verziju narodne pripovjedačice Dorothee Wiemann, koja je bila mnogo bliža narodnoj verziji ove priče.

U popularnoj verziji, Pepeljuga trči da traži haljine za bal na grobu majke, koja ustaje iz kovčega da obuče svoju kćer (Grimsovi su, razmišljajući, ipak zamijenili majku zombija bijelom pticom koja je doletjela do groba sa zavežljajima u zubima). Nakon balova, djevojka bježi od princa, koji želi ne toliko da se oženi, koliko da se odmah razmnoži. Djevojka se penje na krušku, pa na golubarnik. Princ sjekirom seče sva ova brda, ali Pepeljuga se nekako uspijeva sakriti. Na trećem balu, princ jednostavno zalijepi okretnu ljepoticu za stepenice, ispunjavajući je smolom. Ali Pepeljuga iskače iz svojih zlatnih cipela i sva prekrivena smolom ponovo biva odneta, spašavajući svoju čast.

Tada princ, potpuno izluđen od strasti, odlučuje namamiti mladu damu obećanjem da će se oženiti. Dok Pepeljuga razmišlja da li je moguće vjerovati njegovim riječima, čak i ako je objavljeno cijelom kraljevstvu, princ počinje da se igra s cipelama. Starija sestra odsiječe prste na nogama kako bi stala u cipele, ali u njima jako šepa i usput gubi. Mlađa sestra odsiječe cijelu petu i hoda prilično glatko, ali bijeli golubovi otkrivaju prijevaru princu i njegovoj pratnji. Dok sestre previjaju krvave panjeve, pojavljuje se Pepeljuga i, otresajući krv iz cipela, obuje ih.

Svi su oduševljeni, princ i Pepeljuga će se vjenčati, a bijele golubice njenim sestrama kljuvaju oči jer su natjerale Pepeljugu da počisti kuću i nisu je puštale na bal. A sada sestre, slijepe i gotovo bez nogu, puze po gradu i mole za milostinju, oduševljavajući srce Pepeljuge, koja živi sa zgodnim princom u ugodnoj palači.

Tri medveda

Sada priču o Mašenki, koja je posjetila tri medvjeda da isprobaju njihove krevete i zdjele, doživljavamo kao nešto iskonski naše. I tu smo suštinski u krivu. To je "Tri medvjeda" koja čak nije ni međunarodna lutalica - to je čisto škotska priča koja je ušla i u engleski folklor.

Ruski ju je napravio Lav Tolstoj. Preveo je ovu priču nakon što ju je pročitao u izvođenju Roberta Southeya (Southeyjeva priča je objavljena 1837.). U izvornoj, folklornoj verziji, medvjedi su bili njihove vječne lisice, a on je ili morao bježati od medvjeda što je brže mogao, ili su mu ipak uspjeli otkinuti kožu na kojoj je kasnije volio grijati i najmanji medvjed. njegove šape, sjedeći ispred kamina. Robert Southey je glavnog lika pretvorio u malu staricu. Sudbina starice ostala je maglovita. Ovako zvuči kraj Southeyeve priče:

“Starica je skočila kroz prozor, pa je ili slomila vrat u padu, ili je otrčala u šumu i izgubila se, ili je sigurno izašla iz šume, ali ju je policajac uhvatio i poslao u popravni dom. kao skitnica, ne mogu reći. Ali tri medveda je nikada više nisu videla."

A naš Lev Nikolajevič nije želio poznavati nijednu staricu i napravio je heroinu djevojčicom koja je sigurno pobjegla iz užasa medvjeđe šume.