Pisar

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

„Dobar dan, Genadije Vladimiroviču.

Jučer sam pročitao tvoj odgovor. šta hoću da kažem…

U porodici je rođeno dijete. Mali, bez pomoći (izvini, ne mogu napisati "UNHELP", neka vrsta izmijenjene riječi). Jede, raste, počinje da pomiče noge i ruke.

Vrijeme prolazi. Dijete se postepeno osamostaljuje, već na sve četiri puže po podu. I odjednom, odrasli počinju da vide da beba pokušava da ustane sa kolena na noge. Isteže ručke do oslonca, pokušava ustati. Otac prilazi bebi, pruža svoje snažne ruke prema njemu i povlači bebu, pomažući mu da ustane. Dijete ustaje, jedva stoji, noge su mu savijene od neobičnog opterećenja, ali stoji.

To je isti osjećaj koji sam doživio juče kada sam pročitao vaš odgovor. Osjetio sam snažnu ruku pomoći. Ne ostavljaj me, nauči me da hodam. A onda sam krenuo svojim putem i na jačim nogama…

Moj pravi otac je umro prije 4 godine. Njegov stav prema djeci je bio sljedeći: "Oni će sami sve naučiti i zaraditi". Naravno, volim ga na svoj način, on je moj roditelj. Ali praktično nisam dobio nikakvu podršku od njega. I u jednoj tački vašeg odgovora se ne slažem. Sada ste još uvek Učitelj. (…) Da li sada stečeno i stečeno znanje dijelite s ljudima?

Veoma bih voleo da u vašim minijaturama čitam o (…) mogućnostima ruskog jezika. Tako da bar malo otvoriš tajni veo.

(Sergey Anatolyevich Ershov. Orenburška oblast. Orsk)

Dlanovi neba između grana

Mladi su ispraćeni na put.

Rooted trail

Prolazi između zlatnih listova.

Mirisna šuma je bogata gljivama

Kovčeg je definitivno ofarban

Grimizno, zlato, biseri

Ukrasio je njegov nezemaljski svijet.

Tiše pod plavim nebom

Luksuzne sale iznenađenja

Redovi lepršavih jasika

Sve je u neviđenoj pozlati.

Mreža od kraja do kraja leti

Kao jevanđelje prošlih dana

Prelepa jesenja slika

I nema stranca na svetu.

Sve je otvoreno! Pogledaj, čudo!

Sva širina je dostupna za pregled

Ovdje je vjekovno nebo visoko

Sa osmehom gleda u jezera

Šta je fantastična palata

Podignut od strane čudesne prirode!

Na šumskim stazama, Boyar Dumas, postoji rasa

Sve riječi ruskog jezika koje počinju na slovo "A" zapravo nisu ruske, već su posuđene od drugih naroda. U ruskom jeziku postoje samo TRI riječi koje počinju slovom "A" - možda, az i abeceda.

Da biste uništili bilo koji narod, morate uništiti njegov jezik. Primjera za to ima mnogo i za njih nije potrebno roniti u dubinu vjekova. Čim ljudi počnu gubiti svoj jezik, moraju stvoriti suržik od jezika drugih, a pritom gube dostojanstvo same riječi.

Tamo gdje tuđi jezik bolje cvjeta od svog, gdje se čitaju knjige koje su tuđe zavičajnoj riječi, nema procvata naroda i njegovog razvoja u njegovom sjemenu. Sudbina takvih gomila ljudskih masa bit će vječne revolucije i majdani, čiji će broj rasti. A kako rastu, ono što je ranije bio narod, vođen tuđom riječju, neminovno će dovesti do ideje da je cijeli ovaj degradirajući proces progresivni pokret ka sreći. A utoliko će strašnije biti razočaranje onih koji su vjerovali u ovo opresivno izumiranje nekada bogate kulture njihovih predaka.

Jeste li se ikada zapitali zašto istoričari nisu pokušali da objasne duboke razlike u usmenim i pisanim dokazima koji su do nas došli o prošlosti čovječanstva, ili barem kršćanstva, kao najznačajnijem dijelu ove prošlosti? Jeste li ikada pomislili da je kršćanstvo i sve što je bilo prije njega formirano kao usmeno nasljeđe zasnovano na temeljnoj tvrdnji: "U početku bješe Riječ"?

Zaista, i danas se Sveto pismo starovjeraca, da ne spominjemo kasnije duhovne knjige svjetskog spektra religija, čitaju naglas, a samo nekoliko molitava se shvata kao skriveno i gluvo.

Gledajte, napisana je Tora, Biblija, Kuran, Bhagavad Gita, Avesta i tako dalje, a naslijeđe u odnosu na Krista nam donosi istinu - propovijedanje Isusa Krista je od početka do kraja bilo samo usmeno, samo - živi glas.

Riječi “idi i uči”, “ko ima uši neka čuje” i mnoge druge su direktni dokazi za to. Nigdje u priči o Isusovom zemaljskom životu nećete naći pominjanje da je koristio knjigu. Svugdje postoji samo propovijed i snaga Riječi, laži u prah, veličanstvena priča u formi parabole, stvaranje figurativnog mišljenja i zadivljujuća snaga logike.

Primetite, nema vizuelnih pomagala, osim radnji koje potvrđuju rečeno, svojevrsni eksperiment za studente koji su slušali predavanje: isceljenja, hodanje po vodi, ostalo – sada proglašena čuda, svemu je prethodila reč. Da li je Hrist pravio beleške, ne usuđujem se da sudim, ali sam siguran da je ostavio beleške radi pamćenja.

Ova kasnija likovna umjetnost, kao što su ikonopis, freskopis, mozaik, kamenorez, modelarstvo i druge, postala je oslonac za njegove propovijedi, dobila primijenjeno značenje, postala dodatak riječi. Međutim, njihova uloga je sporedna, pogotovo ako se shvati da je riječ koja je podstakla kreativnost, vještinu, maštu, dala razvoj umjetnosti.

Za Hristovog života nema ikona, nema slika sa biblijskim temama, nema bradatog boga koji sedi na nebu. Sve će se to pojaviti kasnije, u meri usvajanja Reči od strane kreativnih ljudi, njenog razumevanja zbog njihovog razvoja i fizičkih karakteristika, mentaliteta i mišljenja učitelja, a često i crkvenog reda.

Razlog za pogrešno tumačenje riječi nastaje širenjem tipografije, što je dovelo do sukoba između pisanog i usmenog ljudskog iskustva. Knjiga je u nekom trenutku postala viša od čoveka, a umetnost se definiše kao najviši stepen savršenstva i majstorstva. A ako se rukom pisana knjiga može posmatrati kao nastavak usmenog iskustva, onda štampana knjiga već pripada vizuelnoj kulturi. Došlo je do paradoksalne zamjene duhovnog učitelja – živog pripovjedača i osobe – autoritativnim subjektom materijalne kulture.

Knjiga je postala sveti simbol. Na primjer, svetost Biblije ili njenog dijela Tore se ne dovodi u pitanje, ali osoba kojoj se Riječ pripisuje je definitivno grešna. U međuvremenu, sam Hristos, Sin čovečji, i poznavajući prirodu greha, kroz reč je pokazao put da ga se izbegne. Istovremeno je ponovio "rečeno je", a ne "zapisano".

Zašto se to dogodilo?

Razlog sakralizacije štampane knjige je sasvim očigledan – to je posledica gubitka duhovnih učitelja nakon crkvenog raskola koji je počeo sredinom 17. veka i uvođenja u Rusiji jeresi judaista, kao zvanična crkva Romanovih.

Treba shvatiti da je i sam Isus (Andronik Komnin) osoba iz kraljevske porodice, ruski princ po majčinoj strani i prestolonasljednik Vizantije. U njegovoj porodici je sačuvana usmena tradicija, kao tradicija njegove porodice. Carsko ili plemensko hrišćanstvo dominiralo je u ruskom životu sve do Kulikovske bitke, kada su prevagu dobili apostolski hrišćani, koji više nisu prihvatali Reč, već njen pisani oblik. Danas mnogi ljudi ne razumiju da su apostolska evanđelja, i apokrifna i kanonska, samo dodatak usmenoj predaji o Isusu.

Hrist koji je govorio slovenskim jezikom nije imao potrebu da prepisuje svoje sporove ili priče. Posjedujući fenomenalno znanje, pamćenje i logiku, mogao je ući u svaki razgovor, uvjerljivo braneći znanje koje mu je dato od Boga. Vješto se služio najvećim instrumentom, radeći sa kojim je učio od samog Svevišnjeg, koji mu je ispričao svu moć ruskog jezika.

Mihail Prišvin je u svojoj knjizi „U zemlji neustrašivih ptica“izneo zanimljivo zapažanje da pripovedači epova ne treba da imaju samo dobro pamćenje, već da imaju nešto što ih približava „epskim vremenima zlatnog doba“.

Ruski carevi predromanovskog perioda direktni su srodnici Hristovi, nosioci tajne Reči, koja se prenosi s generacije na generaciju, čuvari njene čistote i tumači samih osnova vere.

Ako su prije Kulikovske bitke bili PRIPOVEDACI epova, onda se nakon nje, u vezi s promjenama u društvu, carstvu kojim su oni vladali, sa sigurnošću mogu nazvati SPECIJALISTIMA.

Figura učitelja nosila je u sebi dvije vrste iskustva - usmeno i pismeno, spajajući ih u sebi. Nastali sukob ovih iskustava jasno je vidljiv u ustaljenoj praksi vjerskih sporova. Hronike bilježe da su se sporovi uvijek odvijali u prisustvu kralja, a njegovo mišljenje je bilo glavno u rješavanju kontroverznih pitanja duhovne prirode.

Spor je upečatljiv fenomen usmene kulture. U toku rasprave o vjeri, da bi potvrdio svoje riječi, govornik je morao ne samo da se osvrne na konkretne spise svetih otaca, zakonodavne akte itd., koji su zabilježeni u knjizi, već i same knjige unese u raspravu.. Ispravnost ovih knjiga odredio je suveren, budući da je do detalja poznavao baštinu svoje vrste i mogao je uporediti sa onim što je napisano u predočenim dokazima. Naravno, suveren je imao savjetnike ili male učitelje ili pripovjedače, kojima je vjerovao u porodičnim tradicijama, ali on je bio glavni učitelj - čuvar vjere i krvi Kristove.

Prilikom citiranja izvora, osporivač se pozivao na određenu stranicu i pasus u prilog svojim riječima, pojačavajući ih autoritetom knjige. Ali pripovjedač, i sam suveren-učitelj, nisu bili samo ljudi načitani u posebnoj vrsti literature, već vlasnici izvanredne uspomene. Štaviše, car i njegovi saborci bojari posjedovali su znanje na genetskom nivou i suptilno su osjećali laž. Primjera za to ima mnogo, ali oni nestaju dolaskom Romanovih, kada se sve svodi na citiranje tekstova.

Dobro pamćenje i sposobnost reprodukcije složenih usmenih legendi iz sjećanja bili su vlasništvo prepismene kulture starih Slavena, koju tradicionalno proučavaju folkloristi i etnografi do danas. Uče - da, razumiju - ne!

Drugi aspekt aktivnosti pripovjedača bila je čistoća misli.

Rusija, jedina država na svijetu koja je nastala nakon raspada Velike Tartarije, gdje je opstalo u suštini oralno društvo. Čak smo i špijunirali građane uz pomoć uha, a ne oka, i kažnjavali ne toliko za ono što je uradio, već više za ono što je mislio i rekao. Čuvena "riječ i djelo", koja je određivala pravnu normu "prvi bič bližem", postojala je upravo u Rusiji, jer je samo Rus mogao cijeniti punu moć riječi. Najčešća egzekucija u Rusiji bila je vađenje jezika, tako da kažnjeni zločinac nije mogao govoriti svetim riječima.

Romanovi, a posebno Katarina II, da bi sakrili istinu o ratu sa hordskim kraljem „Jemeljanom Pugačovim“, objavili su „Manifest tišine“, presedan zakonodavnog prava koji je do tada nepoznat u istoriji sveta. Utoliko se Njemica plašila ruskog narodnog "eha", čak i ako je zabranila pominjanje samog događaja, koji je umalo uništio čitavo ovo romanovsko leglo na tronu Rusije.

I moderni vladari se plaše ruskog jezika, na sve moguće načine uspostavljajući na njemu „uvozne komunikacije“, uvodeći najgluplje i besmislene nazive, prazne termine (termalni rudnici ili šta?), slovesnost i čistu bezobrazluk, da bi sakrili sopstvenu bezvrednost.. Poslušajte premijera Medvedeva - svrbe me na najneskromnijim mjestima od njegovog ukočenog uma i jezika popularnog idiota. Znate, državnik i suveren, po mom mišljenju, su različite pozicije. Prvi odgaja svoju vrstu, drugi čuva interese državne časti.

Premijer Velike Rusije ne može govoriti jezikom londonskih bordela i pariskih klošara.

Ovo mislim da je ruski jezik rodonačelnik svih jezika svijeta, Bog im govori. Uostalom, nigdje drugdje na planeti, kao u Rusiji, nisu izdali tako veliko značenje riječi. A korijene toga treba tražiti u prirodi samog jezika.

Kada se misao odvoji od zvuka ili ovaj zvuk u svojoj vibraciji ne odgovara vibraciji misli (kao kod Medvedeva), nastaje granično stanje koje se zove retorika. Funkcija genskog pamćenja prestaje da dominira u prirodnom opisu objekata i pojava, a slike inspirisane refleksima i nedavnim utiscima pojavljuju se u pomahnitalom mozgu.

Naši preci, stvarajući nešto novo, pokušavali su da mu daju imena koja određuju svojstva njihovog izuma. Elektronski računar (ECM) nosi više informacija od "ipona" ili "ipada". Teško je budalama shvatiti da je "ajfon" samo odsječeni JAPAN, a "ajped" najobičniji ZAPAD. Postoje samo dva mjesta gdje se tehnologija proizvodi ili izmišlja: istočni i zapadni tehnološki region. Za budale su to magične riječi, poput frajera (kastrirani ovan) i frajera (ženka bez jajnika).

Retorika uči pravilima usmenog govora, ali je istovremeno derivat pisane, štampane kulture, gdje je misao odvojena od zvuka. Ali najupečatljiviji primjer razdvajanja usmene i pisane tradicije bila je filozofija, koja nema nikakve veze s propovijedanjem i nikada nije zvučala u svijetu zvukova. Danas je sasvim očito da većina filozofa antike nikada nije postojala u životu, a njihove slike, djela i naslijeđe su kolektivno djelo vatikanskih monaha. Koliko god privlačne riječi pisca stavile u usta književne slike, one nikada neće zvučati istinito, zbog fikcije samog junaka. Evo filozofije iz iste kategorije lažnog znanja.

Čitalac upoznat sa mojim radom će uzviknuti:

- Katar! I sam sam pročitao redove po kojima ste definisali Hrista kao filozofa!

Sve je tačno, ali govoreći ovo, shvatio sam Isusa filozofa kao demonstratora superiornosti reči nad bilo kojom filozofijom, kao njegov vizuelni doživljaj, koji pokazuje razliku u snazi reči i moći misli.

Zato se naslednik usmene kulture, protojerej Avvakum, ogradio od filozofije i retorike.

Inače, "Život protojereja Avvakuma, koji je sam napisao" književni je primjer kolokvijalnog govora jednog stanovnika grada 17. vijeka, koji svakako posjeduje specifične metode retorike, ali ne i zapadnjačke, zasnovane na lažnim idejama o RIJEČ, ali ruska, njegova, "domaća".

Danas je u svijetu duhovnosti sasvim očito da su nastala dva pravca teološke književnosti: jedan, koji je proizašao iz Starog vjerovanja, gravitira ka usmenom iskustvu čovječanstva, doslovno ka „Bogu-Riječi“, a drugi je zaleđen. u zapadnom obliku štampane reči.

Sklapanje teksta, omogućavajući tačnu i brzu reprodukciju tekstova, potaklo je društvo ka uniformnosti i ponovljivosti. Stvorio je obećavajuću umjetnost i pravila za njen razvoj, zasnovanu na nauci ili onome što se pod nju maskira. Tako je nastao fenomen jedinog ispravnog "gledišta" koje obično određuju crkva i država.

Uprkos razvoju nauke i tehnologije, koji treba da donese dobro, stvorili su se uslovi pod kojima se ceo svet, pod uticajem elektronskih tehnologija, komunikacionih tehnologija, pretvorio u svojevrsno selo. Odnosno, od svojih ogromnih mogućnosti, naš svijet se bukvalno suzio na ruralno razmišljanje, ali na globalnom nivou. Istovremeno je nastao i „čovjek mase“, čija djelatnost nije usmjerena toliko na potrošnju koliko na proizvodnju informacija.

Pogledajte komentare na bilo koji članak ili mišljenje. Malo je vjerojatno da ćete tamo pronaći izvanredna i nestandardna rješenja, kako u članku tako i u komentarima. Svi oni teku u istom kanalu i malo se razlikuju jedan od drugog. To je i razumljivo – štampana riječ i mediji su odradili svoj posao: čovječanstvo je satjerano u skučenost dogmi i ne razmišlja, već igra ulogu mislioca. Bože moj, koliko mi Bulgakovljevih Šarikova naiđe na stranicama weba, što daje jednake mogućnosti da se obratim profesoru i psu izluđenom transplantacijom hipofize.

"Sada su svi jednaki" - ovo je glavni moto društvenih mreža interneta. Zato mi je drag čitalac koji misli i govori razumljivim jezikom, sposoban za učenje i otvoren razgovor. Zato mi je smiješno ko se zajebava sa linkovima i citira bilo koju benignu verziju ili nestandardna istraživanja.

Jezik određuje svijest. A procesi ujedinjenja jezika uz pomoć štampane reči stvaraju novi format ljudskog mišljenja koji nije povezan sa svešću. Ovo je nametnuti format koji je i danas prisutan, uprkos svojim daljnjim transformacijama.

Sada ću dokazati čitaocu da prije pronalaska tiskarske mašine nije moglo biti govora ni o kakvim jezicima stvorenim na bazi latinskog. Antika zapadnih jezika, najbesramnija laž u Evropi i Vatikanu posebno.

Rukopisna knjiga, zbog oskudnog tiraža, nije mogla stvoriti novi jezik, stabilizirati ga i pretvoriti u komunikacijsko sredstvo nacionalne baštine. Srednjovjekovni autor je mogao slobodno definirati svoje opise, usklađujući ih samo sa promjenjivom živom prirodom i riječju koja je opisuje. Jednostavno mu ne bi palo na pamet da smisli vokabular koji bi konsolidovao značenje riječi. I samo je masovna priroda štampane knjige to omogućila, stvarajući na osnovu leksikona i njegovih simbola (ne slova) sve jezike sveta, osim ruskog, koji je RIJEČ.

Čovjek zapadne kulture je šizofrenik! A osnova za ovu bolest bila je pojava štamparstva, zbog odvajanja misli od akcije i dvostruke percepcije stvarnosti: pismeno i usmeno. Otuda zapadnjački dvostruki standardi, koji su tako nerazumljivi izvornom govorniku jezika "bogoslovije". Rus, uprkos odsječenoj abecedi-abecedi, pred očima vidi ono što čuje kada kaže ono što je pročitao naglas. A ako, na primjer, uzmete Engleza i napišete njegovu riječ "ljudi"? Ljudi očigledno nisu ljudi! I tako na svim jezicima, osim ruskog. To uopće nisu jezici, već leksikoni.

Štampana kultura, budući da je čisto vizuelna, stvara homogenost, doslednost u gotovo svim sferama ljudskog života, ali ono najvažnije u slikarstvu, logici, poeziji, nauci i, naravno, istoriji. Uvođenje potonjeg, kao tekstualne reprodukcije jevrejskih pisanih učenja Tore, konačno je pomaknulo mozak zapadnog svijeta na jednu stranu. Danas možete napisati bilo kakvu glupost koju će, potpisavši ime rabina Pupkina ili ozloglašenih "američkih naučnika", komentirati svi i svi. Glavna stvar je uvjerljivo predstaviti ovu laž. Sve je u pakovanju, a ne o vrijednosti samog proizvoda.

Pokušajmo razmotriti pitanje kako se u svijetu formiraju dvije slike osobe. Prije svega, to je zamjena usmene baštine koja odgovara stvarnosti, štampanom riječju. Ovdje se koristi vrlo lukav potez: usmeni govor nije nešto što bi se zauvijek protjeralo, iako pisci naučne fantastike već pišu o telepatskim razgovorima i tajnim gestovima masona. Usmeni govor izlazi iz svetog prirodnog stanja za sebe i uvodi se u Haos, dok drugi, pisani oblik sve više dobija ulogu Reda i fiksira svete tekstove koji su ranije postojali samo u usmenom obliku.

Nastaje nova usmena forma, ali ne proizilazi iz mudrosti predaka, već se čita iz različitih vrsta biblija, koje se razlikuju u tekstu različitih izdanja. Uporedite kanonsko i ostroško izdanje i shvatite da sam u pravu.

Čuj tajnu tajni našeg jezika, čitaoče. Za usmenu osobu postoji jedinstvena percepcija pisanog teksta, koja se sastoji od četiri nivoa interpretacije teksta, što čini četiri nivoa njegovog znanja. Štaviše, on percipira sve nivoe ne sekvencijalno, već istovremeno. Neću ih navoditi u ovom radu, jer je potrebno mnogo objašnjenja, izvan okvira minijature. Na njih ću se samo vratiti u drugim radovima o jeziku.

Čim usmena osoba uspije da pronađe odgovarajuće načine za rješavanje predloženog riječnog problema, dolazi do "uvida", sposobnost, vještina saznanja se shvate odmah i zauvijek. Mi to zovemo ČITANJE IZMEĐU REDOVA - nevjerovatna sposobnost razumijevanja stvarne pozadine koja stoji iza pisanog teksta njegovog stvaranja.

Mnogi su izgubili takav dar, pomiješajući štampanu riječ s istinom. Ali ja sam, radeći sa bilo kojim štampanim tekstom, toliko razvio ovu kvalitetu da nije teško prepoznati lažova. Napominjemo da većina kandidata za radna mjesta čita tekstove, ne govori, a tekstove po pravilu ne pišu oni.

Kako možete vratiti ovaj dar, pitate se? Samo kroz samorazvoj i povratak vrijednostima usmene osobe koja ima ogromnu količinu pamćenja koju traži, a ne sposobnost čitanja priručnika poput Wikipendije na internetu.

Činjenicu da je Wikipedija stvorena za mentalno retardirane osobe, napisao sam u radu "Viki" i ispričao njene osnovne principe formiranja idiota. Pročitajte, tema će vas uzburkati i možda ćete prestati da mi šaljete linkove na uzorke uskog ruralnog razmišljanja, a i sami ćete shvatiti da to nisu vaša razmišljanja.

Svaka osrednjost stvara pravila. Na jeziku, ovo je fonemski pravopis, abeceda i tako dalje, što nije poznato ljudima plemenskog prepismenog čovječanstva. Danas te ljude smatramo divljacima, ne shvaćajući da su divljaci masa "prosvijećena" azbukom, koja govori jezikom haosa, a prihvatila je vizuelnu depersonalizaciju iskustva.

“Bolje jednom vidjeti nego sto puta čuti” nije ništa drugo do reklamni trik koji nema mudrost ruskog naroda. Vidio sam, ali jesi li shvatio šta je pred tobom?

Znate, koliko god da gledate u orgulje, njihova veličanstvena moć se otkriva samo u zvuku. Koliko vas ne pogleda u crvenu devojku, dok ne progovori, nećete razumeti ko je ispred vas. Iz druge rukom pisane torbe taman da juri nagradni konj, jer se ne kaže uzalud "crnousti".

Apsolutno sam siguran da uskogrudne i seksi devojke nemaju budućnost - već ih menjaju za lutke na naduvavanje, a onda će se pojaviti mašina, sa čuperkom kose na praznoj glavi i drugim fiziološkim mestima. Slažu se da funkcija koju razvijaju ne zahtijeva toliki mentalni stres i skladan razvoj. Po mom mišljenju, dobitnici su potrebni onima koji svoje mentalno siromaštvo nastoje sakriti kupovinom par pristupačnih djevojaka.

Štampani tekst je stvorio ono što vidimo danas: kapitalizam, nacionalizam, demokratiju, individualizam, birokratiju i druge struje koje odražavaju glavni princip štamparske tehnologije - podjelu društva na segmente, prema principu djelovanja, funkcija i raspodjele uloga. Međutim, sve se to urušava, dovoljno je zapaliti svijeće i započeti razgovor od srca do blagoslovenog ognja. Pisana osoba odmah postaje usmena osoba, naravno, ako još uvijek govori ruski, a ne žvakanjem šizofrenih izraza.

Inače, transformacija ruskog jezika u ukrajinski je živopisan primjer ruralne percepcije stvarnosti. MOVA je samo POKRET, riječ sa izgubljenim slovom L. Upravo je Mova dovela ovaj narod u ćorsokak i katastrofalno stanje, jer je, ne kao jezik, ljude odvela u nagađanje i ogovaranje. Na kraju krajeva, glasine su samo glasine, glasine, javno mnijenje, koje stvaraju najobičniji mediji. Otuda neostvarljivi snovi, potraga za blagom hetmana Polubotoka, „pomoći će nam zapad“, „najmoćnija vojska u Evropi“, „revolucija vođenja“i tako dalje, tako dalje. Pogotovo me dirne glasine o svinjskoj masti i votki. Većina Ukrajinaca nema sredstava za njih, ali štampa stalno definiše odnos prema ovim proizvodima kao nacionalnu osobinu. Mnogi ne razumiju da dugo nema votke i da nije manja rijetkost od ukrajinskog mamuta. Svi već dugo piju rusku votku, koju u svojoj četrdesetostepenoj verziji nudi D. I. Mendeljejev. A votka je kubična destilacija mnogo veće snage. Danas odgovara poljskoj starki.

Nema ljudi na svijetu pohlepnijeg za tračeve i glasine od Ukrajinaca. Oni su to sami izmislili i sami su u to vjerovali, međutim, češće ih izmišljaju drugi narodi.

Umjesto da se pretvori u kolosalnu naučnu biblioteku rukopisa iz usmenog naslijeđa, svijet je krenuo putem skoro-fikcije stvarajući sebi idola od elektronskog mozga - kompjutera. Stara greška se ponavlja kada je štampana knjiga zamenila govorni jezik. Danas svi dižu uzbunu, predviđajući smrt štampane knjige. I gledam dalje - vidim smrt elektronskih medija, i to mnogo ranije nego što čovječanstvo misli. Retkim zemnim metalima potrebnim za njihovu proizvodnju bliži se kraj, a malo je verovatno da će se smeće sa deponija gadžeta reciklirati i ponovo ekstrahovati. To su osrednji izgubljeni resursi poslani na zabavu idiota koji su vjerovali u njih.

Pogledaj u nebo, čitaoče. Tamo je, rečima, zapisana epopeja čovečanstva, određena legendama o Zodijaku, odnosno ono što se ne može izbrisati iz sećanja, jer na genetskom nivou ruski jezik objašnjava sve što se dešava oko nas i u nama samima.. Medvedevi će potonuti u zaborav sa svojim elektronskim zvonima i zvižducima i primitivnom percepcijom svijeta, ali će ostati ono što se može objasniti samo riječima, veliki ruski jezik koji je svijetu dat u vrijeme njegovog nastanka. Siguran sam da će biti mnogo onih koji se ne slažu s mojim mišljenjem, onih koji ga jednostavno neće razumjeti i neće moći da ga asimiliraju. Pa šta? Šta me briga za one koji su izabrali put eksponata zoološkog vrta - čuće me oni koji žele, a na druge nema velike hajke. Učenje Riječi je otvoreno za sve, a u određenoj mjeri sebe smatram učiteljem, jer sam i sam porijeklom iz drevne ruske porodice, koji je upoznat sa porodičnim tradicijama i tajnama jezika.

Danas su, više nego ikada, potrebni talentovani popularizatori dostignuća nauke, koji svojim otkrićima svedoče da naš Univerzum ima božansku prirodu. U dominaciji moderne sekularne kulture, koja je značajno istisnula religioznu usmenu kulturu predaka, bestidnosti medija i propagande crkvene dogme, javlja se izvanredno interesovanje tragača za starom, ljubaznom i davno zaboravljenom propovedom, iako u oblik minijature koji sam usvojio.

Ovo je odgovor na pitanje onih koji ga direktno postavljaju: "Ko si ti Katar?"

Dobro ste razumeli, ja sam pripovedač.

Tokom tri i po veka, dve grane nekada ujedinjene Ruske Crkve razvile su se u samodovoljne strukture. Imajući zajednički početni ep starovjeraca-bogumila, a potom i starovjeraca-kršćana, svaka crkva se razvijala na svoj poseban način: svaka ima svoj dom svetaca, svoje običaje, tradiciju, svoje vjerske i kulturne institucije. Štaviše, sve crkve smatraju da su jedino ispravne, a njihove dogme određuju razvoj naroda i država.

To je zabluda. Zaleđeni u dogmama, oni čak i ne pokušavaju da razumeju naše duhovno nasleđe, ne shvatajući moć glavnog instrumenta same duhovnosti - ruskog jezika.

Ali govoriti ispravnim i čistim ruskim već je propovijed za sebe. Susret s takvom osobom ili piscem uvijek je nezaboravan i njegove misli su izuzetno bliske.

Naravno, i u ovom poslu nisam se mogao suzdržati od stranih riječi. To je prirodno, jer autor, iako bojarske krvi, ali ne kraljevske Hristove, pa samim tim i mlađi učitelj, koji je i sam u potrazi, naučnik, traži racionalno zrno u planinama bezgraničnog smeća izazvanog beskrupuloznim istoričari i čisti idioti koji se bore na polju nacionalne nauke. Međutim, ruski je moj maternji jezik, osećam njegove vibracije, razumem moć i privlačnost, u stanju sam da cenim magiju ruskog govora, i sam mogu da sastavljam uzorke književnosti, ne oslanjajući se na norme koje su izmislili oni koji to ne znaju. razumijem moj jezik.

Bilo koja tehnologija (a pod njom mislim na bilo koji drugi jezik osim ruskog) u suštini nema moralnu orijentaciju, jer je instrument lične podređenosti, samorazumevanja i samoostvarenja tehnoloških društava. Zavaravanje mase najlakše je izgovaranjem nejasnih riječi, iza kojih se krije ili praznina ili gomile smrdljivog otpada koji imaju odavno raspadnute robno-novčane odnose. U ovim tehnološkim jezicima nema potrebe za moralnim raspravama. A ako se takva želja pojavi, lakše je zamijeniti je reklamiranim "američkim snom" ili "ukrajinskim neostvarljivim nadama".

Međutim, to je jedan te isti fenomen tehnologije, samo je prvi tehnološki napredniji od drugog.

Inače, u 17. veku je došlo do stalne averzije stanovništva prema rastu štampanih knjiga. Danas se to posmatra iu odnosu na medije. Masovno nepovjerenje stanovništva u žutu štampu i TV sve više predviđa smrt štampane literature i njenih derivata.

Ljudi su prestali da čitaju, i traže vrlo malo autora sposobnih za usmeno propovedanje, čak i u uslovima univerzalne kompjuterizacije.

Nadam se da sam i ja jedan od tih autora.

Temeljne promjene u ljudskim sposobnostima i sposobnostima u vezi s razvojem nauke i tehnologije nimalo ne poništavaju glavni zadatak koji je postavio Hristos - propovijedanje Njegovog učenja svijetu. Popularizacija Riječi Božje u potpunosti mijenja razmišljanje osobe koja je uhvaćena u protok informacija, koji je štampanu knjigu sveo praktično na nulu, kao učitelja.

Znate li po čemu se ruski jezik razlikuje od tehnoloških komunikacija drugih naroda? Vrijednost informacija u tehnologiji je ispod nivoa njihove prezentacije. Lijepo, pompezno, šik, ali, nažalost, beskorisno.

Danas ulogu učitelja može imati kompetentan bibliograf, književni kritičar, istraživač tajni prošlosti, pisac, reditelj, umjetnik i, naravno, potomak porodica koje pamte svoje korijene. Svi oni koji teže plemenitom cilju popularisanja Hristovog učenja i Reči Božije, odnosno najobičnijeg ruskog jezika, koji nosi visoko moralno načelo Dobre i svetle duhovnosti, svakome ko ga govori ili čuje.

Razgovor od srca do srca je, u stvari, spor BOGOSLOVSKOG. Počevši od jednostavnih izjava o sadnji krompira na selu, ne znamo na koju temu ćemo završiti raspravu na ugodnoj porodičnoj večeri. Uostalom, pitanja koja postavljamo često su daleko od početnog dijaloga. Ali ovo je naizgled paradoks! Zapravo, mi samo putujemo po svijetu i njegovim tajnama, pronalazeći objašnjenje za njih riječima. Problem je u tome što ne slušamo njihova značenja i moć. Ruske riječi, riječi samog Boga i njihovo informacijsko opterećenje je neshvatljivo beskrajno. Proučavajući riječ, proučavamo veliki Plan Svemogućeg, a ne samo pravila ponašanja iz 10 zapovijesti, sastavljena za primitivni narod koji je vjerovao u svoju Božiju izabranost. U tom smislu, Židovi koji su stvorili Sjedinjene Države nisu otišli daleko od Ukrajinaca, vjerujući u obmanu tehnologija upravljanja ljudima.

Izvinite čitaoče, umoran sam - veoma teška minijatura.

Međutim, nadam se da će vam ona dati ideju o alatu za kvalitativno traženje puta do kuće Svevišnjeg Boga, koju je on poslao da pomogne ljudima, o ruskom jeziku. Lingvistika, koja je lukavo zamijenila teologiju, jednostavno je umjetnički zvižduk Sotoni u anus, u poređenju sa onim što ljudima daje najsvetiji jezik svijeta - Velikoruski jezik ili Riječ Božju.

Zapamtite, u Rusiji nikada nisu pridavali značaj konceptu nacionalnosti, a u pasošu su pisali RELIGIJA. Velikorusi, Malorosi, Belorusi, Evenci, Turci, Ukrajinci, Čečeni i drugi narodi, ovo je samo pripadnost teritorija ogromne Rusije, majke svih naroda.

Biti rođen Rus je premalo

Moraju biti, trebaju postati!

Da duša ne melje, Tako da je tvoja majka ponosna na tebe.

Da mogu gledati u oči drugih ljudi

Ne sa podlim kukavičlukom roba, Da drugi pamte tvoj izgled, Koga je sudbina dovela sa tobom.

Biti Rus je inspiracija!

Oduševljenje i ponos na sebe.

Dobra vjera u generacijama, I beskrajna zemlja.

Let orla u beskrajnim stepama, Velika djela su trajni tok.

Izvori proljetni, iskonski

Pripovjedač slave Rusa Rod.

Biti Rus u sreći ili u tuzi, Zaista sjajno putovanje.

U našem narodnom horu, Ne izgledaj kao ti, budi Rus!

Referenca:

Primitivnost - u starovjerskoj i starovjerskoj sredini - načitanost, učenost, ljubav prema znanju; u sovjetskom mentalitetu - mehaničnost, nečitljivost u usvajanju znanja, mehanička, nekritička asimilacija pročitanog. U 1980-im, u SSSR-u je došlo do birokratskog "prilagođavanja brojeva" kako bi se ispunili ciljevi (planirano izvještavanje) za više vlasti. © Copyright: Commissioner Qatar, 2017