Superheroji su izmišljeni tamo gde pravih nema
Superheroji su izmišljeni tamo gde pravih nema

Video: Superheroji su izmišljeni tamo gde pravih nema

Video: Superheroji su izmišljeni tamo gde pravih nema
Video: FOREVER YOUNG: Posthumanism, Mind Uploading, Singularity & Cyborgs 2024, Maj
Anonim

Naša djeca gledaju američke filmove o herojskim Amerikankama, ali u stvarnosti, Amerikanci takve nikada nisu imali. Neki mitovi. Imali smo hiljade herojskih djevojaka i žena, ali o njima nije snimljen nijedan film.

- Baci, snimljeno. Na primjer, 'Ovdje su zore tihe…' ili se sjećam i 'Kuće na sedam vjetrova'. O konjici Durovoj - ‘Husarska balada’.

- Pa, šta je sa poslednjih trideset godina? - laska mi muzejski radnik pitanjem.

- Da ste scenarista, šta biste napisali? Da snimam film?

- Da, sigurno ne 'Resident Evil - 1, 2, 3, 4 i tako dalje! - polako počinje da ključa obično najtiši muzejski radnik.

- Zar fantazija ne bi bila dovoljna? - sa simpatijom poziva Rakun.

- Ovde moja mašta uopšte nije potrebna! Kod nas se dešavalo da nijedan škrabač ništa ne smisli! Da, ne mogu ni odmah da kažem - koga da preuzmem!

Kao što sam rekao, bilo je na hiljade heroina.

- Uzmimo barem tri. I tako te spektakularne epizode.

- Jedno pljuvanje. Savijte prste!

- Hajde da ga savijemo!

- Nina Pavlovna Petrova. Puni vitez Reda slave. Lenjingradkinja, sportistkinja…

- Komsomolac, lepotica - javlja se policajac.

- Kako misliš! Imala je 48 godina kada je došla u vojnu registraciju i kancelariju Kuibyshev. Naravno, bila je umotana, više je željela da bude snajperist. Nina Pavlovna je došla u Lenjingradsku vojnu kancelariju Kuibyshev na samom početku rata.

- Ja sam sportista, pucam bolje od bilo kog vojnika.

- Vi imate 48 godina, nemamo pravo da pozovemo ženu u tim godinama;

- Svako ima pravo da brani otadžbinu! - napisala je Nina Pavlovna glavnom vojnom komesaru i postigla svoj cilj. Ali nije bila puštena na front, jer je kao trenerica strijelaca odgajala snajperiste, učila ih svakojakim trikovima - samo za vrijeme rata - obučila je 512 snajperista, i obučila tri stotine vojnika 'Vorošilovcima', stigla je do fronta tek 1943. godine - i vrlo brzo se istakla - u uličnoj borbi kod Tartua, vidjela je nekoliko Nijemaca sa konzervama, koji su negdje pažljivo biserirali, pažljivo ih pratila i isto tako precizno pucala.

Kada je postalo jasno kakvu kuću žele da zapale. Ispostavilo se - napušteni štab Jegerskog puka, sa svim mapama, dokumentima i pisaćim mašinama. Ovo nije da vam mahnem katanom - da nadigrate dva rendžera, a ne djecu, inače, ne običnu pješadiju. U Poljskoj je dobila drugi vojnički orden slave. Trebalo je Nemce oboriti sa nebodera, a kod nebodera tri mitraljeza, kompetentne kalkulacije sa njima - pustili su ih da se približe i spustili na zemlju - da se još ne može dohvatiti granata, a njihova artiljerija nije bila pomoćnik - šamarali bi i svoje.

A sva naša artiljerija bila je jedna starija žena sa puškom. Nina Pavlovna je hladnokrvno sa nekoliko stotina metara izbila mozak svima koji su se zalagali za mašineriju. Takvih hrabrih bilo je desetak da su zgrabili mitraljez, krvlju poprskan, mitraljez, i svaki je dobio metak od Petrove - u oko, čelo, lice. Kada je pucala na mitraljeske posade, naši revolveraši su izbačeni sa svojih položaja. Kako je takav duel? Jedna žena - sa desetak mitraljezaca sa tri alatne mašine? Da li inspiriše? Da, i u Njemačkoj je lični rezultat doveo do 122 neprijatelja. I to nisu mitske figure, svaka je dokumentovana, ne ona nemačkih i finskih heroja, koje su radili ne uzimajući u obzir, a lude brojke ničim nisu potvrđene.

- Sasvim dobro, čak i za kompjutersku igricu, ne kao u filmu. Je li mrtva?

- Umrla je - tužan je Pavel Aleksandrovič - 2. maja 1945. doveli su je minobacači i budala-vozač, pijana je, najverovatnije, odletela u jarugu. Ljudi su bili prekriveni leševima.

- Mrzim pijane vozače - prilično zlobno govori interventni policajac.

- Nastavimo! Marija Karpovna Baida, medicinski instruktor. Heroj SSSR-a. Evo je - komsomolac i ljepotica, medicinska sestra. Odbrana Sevastopolja. Pored izvlačenja stotinjak ranjenika sa ratišta - oružjem, na koje obraćam posebnu pažnju, a ne samo izvlačenje. A vezala je i ohrabrivala da u uslovima kada u blizini lete stotine mrtvih, eksplodiraju i viču u blizini na stranom jeziku čak i za seljaka - to nije lak zadatak, jer ona u toku ovog teškog posla nije ispunila nijedan manje od dvadeset nacista. Djevojka u dvadesetim godinama. Četiri frice - prsa u prsa. I to bez šmrcova, krckanja ruku i razmišljanja o suhoći svega što postoji. Jer nakon onoga što sam vidio tokom granatiranja i bombardovanja grada, više nisam držao naciste za ljude. Ovo neljudi je moralo biti zaustavljeno. Pa je pokušala.

- Nešto je nekako predebelo - sumnja policajac.

- Da, ništa posebno debelo - imala je nemački mitraljez, pa su Nemci više puta grešili, fokusirajući se na zvuk i verujući da pucaju na svoje. A ovo je bila Maša, ne njihova. Također je uspjela dovući zarobljeno oružje i nije zaboravila ukloniti municiju od Nijemaca. I oslobodila je nekoliko naših zarobljenika, kada su ih Nijemci otjerali u zatočeništvo, ubila je stražare. Tada je bila zarobljena - teško ranjena, sa slomljenom nogom, preživjela u koncentracionim logorima, a kada je došla na posao u Bauer, zamalo ga je pribola vilama zbog grubosti.

Čudom preživjela, možda zato što je tada bila povezana s Otporom. Istina, zbog toga sam završio u Gestapou, ispostavilo se da je šef zemljaka rođen u Ukrajini, i stoga je svoje upoznavanje započeo s činjenicom da je mladoj ženi izbio pola zuba. Držali su je u podrumu, gde je pod bio prekriven ledenom vodom, i ispitivali su je, stavljajući je pored kamina, da je spalila - e, moraš da je sušiš posle podruma…

- Izgubljen?

- Ne, preživjela je. I udala se i rodila djecu i postala zamjenica i počasni građanin grada heroja Sevastopolja. Je li uredu? Posebno u smislu insceniranja pucnjave i taktičkih trikova?

- Da jeste. A treći?

“Uopšte nije problem. Aleksandra Avraamovna Derevskaja.

- GSS ili Knight of Glory?

- Ni jedno ni drugo. Ali bilo koji Mile Jovović ili Angelina Jolie tamo mogu samo stajati na oprezu. Kada je voz siročadi evakuisan iz Lenjingrada dovezen u Stavropolj, deca više nisu mogla da stoje, bila su distrofična. Građani su odveli djecu kući, bilo je sedamnaest najslabijih, nisu hteli da ih odvedu - zašto odvesti tamo, još uvek ne možete izaći, samo ih sahraniti … Aleksandra Avraamovna Derevskaya sve ih je uzela za sebe. A onda je nastavila. Povela je braću i sestre onih koji su bili s njom. Njena deca su se kasnije prisećala: „Jednog jutra videli smo da su iza kapije četiri dečaka, od kojih je manji bio samo dva…

Ti Derevski… mi tetka smo culi da skupljas decu… nemamo nikog… fascikla umrla, majka umrla… I nasa porodica je porasla, majka nam je bila takva osoba ako je saznala da je negde bilo usamljeno bolesno dete, nije se smirila dok ga nije donela kući. Krajem 1944. saznala je da u bolnici leži mršavi šestomjesečni dječak i da je malo vjerovatno da će preživjeti.

Otac je poginuo na frontu, majka je umrla od slomljenog srca, primivši sahranu. Mama je donela bebu - plavu, mršavu, zgužvanu… Kod kuće su ga odmah stavili u toplu peć da ga zagreju… Vremenom se Vitya pretvorio u debelog mališana koji nije puštao majčinu suknju. minuta. Zvali smo ga konjski rep…'

Do kraja rata Aleksandra Avraamovna je imala 26 sinova i 16 kćeri. Nakon rata, porodica je preseljena u ukrajinski grad Romny, gdje im je dodijeljena velika kuća i nekoliko hektara bašte i povrtnjaka. Na nadgrobnom spomeniku majke heroine Aleksandre Avraamovne Derevske nalazi se jednostavan natpis: 'Ti si naša savest, majko'… I četrdeset dva potpisa… Impresivno?

- Da, snažno - slažemo se nakon pauze.

- I mogao sam da nastavim, usput. I o djevojkama iz bataljona smrti i o bolničarkama iz Prvog svjetskog rata. I o ratnicama građanskog rata - s obje strane. I o finskom. Pa, o Velikom domovinskom ratu - sami snajperisti neće imati dovoljno vremena da se sjete godine. Svaka vojska je imala 'devojačku četu'. Moglo bi se govoriti o Aliji Moldagulovoj, Tatjani Kostyrini, Nataši Kovšovoj, Maši Polivanovoj, Tatjani Baramzinoj, Ljudmili Pavličenko ili Rozi Šaninoj.

I devojke su takođe piloti. Iste te 'noćne vještice' uspjele su tokom rata baciti stotinu tona bombi sa svojih uzgajivača kukuruza. I puk Grizodubova! A tankeri? Maša Logunova, s kojom se isto dogodilo Maresjevu. Ili Oktjabrskaja, koja je donirala novac za svoj tenk 'Fighting Girlfriend'? A signalisti? Saperi? Podzemni radnici?

Ne govorim o onima koji su radili, posebna pjesma. Ali onda su se, uzgred, čak i u Avganistanu pokazale naše devojke. Na primjer, kada su naši zakleti prijatelji uspjeli da organizuju biološku sabotažu i kada je došlo do kolere u Dželalabadu, koja je pogodila DSB. U Tadžikistanu su i naše djevojčice morale popiti gutljaj.

Fragment priče "Na prodaju" Nikolaja Berga

Preporučuje se: