Izmišljena istorija Evrope. Tri tužioca

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

Teza da je kršćanstvo europska tvorevina nastala tek u 10. stoljeću nove ere, sa svom svojom očiglednošću i ogromnim brojem pristalica, još uvijek treba razjasniti. Ona će biti data u nastavku i, ako je potrebno, bit će prilično kratka: za njenu detaljniju prezentaciju, morali bismo se osloniti na materijal koji je višestruko veći od skromne veličine ove publikacije, uključujući povijest kršćanske crkve., historija antike i ranog srednjeg vijeka.

Tri istaknuta mislioca različitih epoha i naroda nisu se bojala – svaki u svoje vrijeme – osporiti zvaničnu historiografiju, ustaljene ideje i sva „obična“znanja koja su ubijana u glave brojnih generacija školaraca. Možda ne znaju svi njihovi moderni sljedbenici imena ovih prethodnika, barem ih svi ne spominju.

Gardouin

Prvi je bio Jean Hardouin, jezuitski učenjak rođen 1646. u Bretanji i radio kao učitelj i bibliotekar u Parizu. Sa dvadeset godina stupio je u red; 1683. postao je šef francuske kraljevske biblioteke. Savremenici su bili zadivljeni veličinom njegovog znanja i neljudskim učinkom: svo vreme je posvetio naučnom istraživanju od 4 ujutro do kasno u noć.

Jean Hardouin se smatrao neospornim autoritetom u teologiji, arheologiji, proučavanju starih jezika, numizmatici, hronologiji i filozofiji istorije. Godine 1684. objavio je Temistijeve govore; objavio radove o Horaciju i o antičkoj numizmatici, a 1695. predstavio javnosti studiju o posljednjim Isusovim danima, u kojoj je posebno dokazao da je, prema predanju Galileje, Posljednja večera trebala biti održana Četvrtak, ne petak.

Godine 1687., francuska crkvena skupština povjerila mu je kolosalan zadatak po obimu i važnosti: prikupiti materijale svih crkvenih sabora, počevši od 1. stoljeća nove ere, i, dovodeći ih u skladu sa izmijenjenim dogmama, pripremiti ih za objavljivanje.. Rad je naručio i platio Luj XIV. 28 godina kasnije, 1715. godine, titanski posao je završen. Jansenisti i pristalice drugih teoloških pravaca odlagali su objavljivanje deset godina, sve dok 1725. godine materijali crkvenih sabora konačno nisu ugledali svjetlo dana. Zahvaljujući kvalitetu obrade i sposobnosti sistematizacije građe koja se i danas smatra uzornom, razvio je nove kriterijume za savremenu istorijsku nauku.

Uporedo s glavnim djelom svog života, Gardouin je objavio i komentirao mnoge tekstove (prvenstveno Kritiku Plinijeve prirodne povijesti, 1723.), - njegova kritika pisanog naslijeđa antike izazvala je žestoke napade njegovih kolega.

Još 1690. godine, analizirajući poslanice Svetog Zlatousta monahu Cezaru, sugeriše da je većina dela navodno antičkih autora (Kasidor, Isidor Seviljski, Sveti Justin Mučenik itd.) nastala mnogo vekova kasnije, odnosno izmišljena. i falsifikovano. Pometnja koja je nastala u naučnom svijetu nakon takve izjave nije objašnjena samo činjenicom da oštru kaznu jednom od najobrazovanijih ljudi tog vremena nije bilo tako lako pobiti. Ne, mnoge Gardouinove kolege su bile itekako svjesne historije falsifikata i najviše su se plašile razotkrivanja i skandala.

Međutim, Garduin je, nastavljajući svoje istraživanje, došao do zaključka da je većina knjiga klasične antike - s izuzetkom govora Cicerona, Satira od Horacija, Plinijeve prirodne povijesti i Vergilijevog Georgea - falsifikati koje su stvorili monasi 13. vijeka i uveden u evropsku kulturnu svakodnevicu. Isto važi i za umetnička dela, za novčiće, za materijale crkvenih sabora (pre 16. veka), pa čak i za grčki prevod Starog zaveta i navodno grčki tekst Novog zaveta. Sa ogromnim dokazima, Gardouin je pokazao da su se Hrist i apostoli - ako su postojali - morali moliti na latinskom. Teze jezuitskog naučnika ponovo su šokirale naučnu zajednicu, pogotovo što je ovoga puta argumentacija bila nepobitna. Jezuitski red je naučniku izrekao kaznu i tražio pobijanje, što je, međutim, izneseno u najformalnijim tonovima. Nakon smrti naučnika, koja je uslijedila 1729. godine, nastavljene su naučne borbe između njegovih pristalica i brojnijih protivnika. Strast je zagrijala pronađene Gardouinove radne bilješke, u kojima je crkvenu historiografiju direktno nazvao "plodom tajne zavjere protiv prave vjere". Jedan od glavnih "zaverenika" smatrao je Arhonta Severa (XIII vek).

Garduin je analizirao spise crkvenih otaca i proglasio većinu njih lažnim. Među njima je bio i blaženi Augustin, kojem je Garduin posvetio mnoga djela. Njegova kritika je ubrzo postala poznata kao "Garduinov sistem" jer, iako je imao prethodnike, nijedan od njih nije istraživao istinitost drevnih tekstova sa takvom oštroumnošću. Nakon smrti naučnika, službeni hrišćanski teolozi su se oporavili od šoka i počeli retrospektivno da "povraćaju" lažne relikvije. Na primjer, Ignacijeve poslanice (početak 2. vijeka) se još uvijek smatraju svetim tekstovima.

Jedan od Garduinovih protivnika, učeni biskup Hue, rekao je: "Četrdeset godina je radio da ocrni svoje dobro ime, ali nije uspio."

Presuda drugog kritičara, Henkea, je tačnija: „Garduin je bio previše obrazovan da ne bi razumeo u šta je zadirao; previše pametan i tašt da bi neozbiljno rizikovao svoju reputaciju; previše ozbiljan da bi zabavljao naučne kolege. Bliskim prijateljima je jasno stavio do znanja da je krenuo da svrgne najautoritativnije oce hrišćanske crkve i istoriografe drevne crkve, a sa njima i niz antičkih pisaca. Time je doveo u pitanje čitavu našu istoriju."

Neka od Garduinovih djela je francuski parlament zabranio. Jezuita iz Strazbura je, međutim, uspeo da u Londonu 1766. godine objavi Uvod u kritiku antičkih pisaca. U Francuskoj je ovaj rad zabranjen i do danas je rijetkost.

Garduinov rad na numizmatici, njegov sistem za prepoznavanje krivotvorenih kovanica i lažnih datuma, prepoznat je kao uzoran i koriste ga kolekcionari i istoričari širom svijeta.

Lingvist Baldauf

Sljedeći je bio Robert Baldauf, početkom 20. stoljeća - docent na Univerzitetu u Bazelu. Godine 1903. u Lajpcigu je objavljen prvi tom njegovog opsežnog djela Istorija i kritika u kojem je analizirao čuveno djelo "Gesta Caroli magni" ("Djela Karla Velikog"), pripisano monahu Notkeru iz samostana St. Gallen..

Otkrivši u rukopisu St. Galenic mnoge izraze iz svakodnevnih romanskih jezika i iz grčkog, koji su izgledali kao očigledan anahronizam, Baldauf je došao do zaključka: "Dela Karla Velikog" Notker-Zaika (IX vek) i "Casus" Eckehart IV, učenik Notkera Nemačkog (XI vek) toliko su slični po stilu i jeziku da ih je najverovatnije napisala ista osoba.

Na prvi pogled, sadržajno, nemaju ništa zajedničko, dakle, za anahronizme nisu krivi pisari; dakle, imamo posla sa falsifikovanjem:

„Priče o Svetoj Galeniji nevjerovatno podsjećaju na poruke koje se smatraju istorijski tačnima. Prema Notkeru, zamahom ruke Karlo Veliki je odsjekao glave sićušnih Slovena veličine mača. Prema Ajnhartovim analima, pod Verdunom isti heroj je preko noći ubio 4.500 Saksonaca. Šta mislite da je verovatnije?"

Postoje, međutim, još upečatljiviji anahronizmi: na primjer, "Priče iz kupke sa pikantnim detaljima" mogle su doći samo iz pera osobe koja je upoznata sa islamskim istokom. I na jednom mjestu susrećemo se s opisom vodenih hordi ("božanski sud"), koji sadrži direktnu aluziju na inkviziciju.

Notker poznaje čak i Homerovu Ilijadu, što se Baldaufu čini potpuno apsurdnim. Zbrka homerskih i biblijskih scena u Djelima Karla Velikog navodi Baldaufa na još hrabrije zaključke: budući da je većina Biblije, posebno Starog zavjeta, usko povezana s viteškim romanima i Ilijadom, može se pretpostaviti da su nastali otprilike u isto vrijeme.

Analizirajući detaljno u drugom tomu "Istorije i kritike" grčku i rimsku poeziju, Baldauf navodi činjenice koje će zadrhtati svakog neiskusnog ljubitelja klasične antike. On pronalazi mnoge misteriozne detalje u istoriji klasičnih tekstova "izniklih iz zaborava" u 15. veku i rezimira: "Previše je nejasnoća, kontradikcija, mračnih mesta u otkriću humanista iz petnaestog veka u manastiru St. Gallen. Nije li to iznenađujuće, ako ne i sumnjivo? Čudna je stvar - ovi nalazi. I koliko brzo se izmisli ono što se želi pronaći." Baldauf postavlja pitanje: nije li "izmislio" Kvintilijana, kritizirajući Plauta na sljedeći način (v. X, 1): "muze su morale govoriti jezikom Plauta, ali su htjele govoriti latinski." (Plaut je pisao na narodnom latinskom, što je bilo apsolutno nezamislivo za 2. vek pre nove ere.)

Jesu li prepisivači i falsifikatori vježbali duhovitost na stranicama svojih izmišljenih djela? Ko je upoznat sa radom "vitezova Karla Velikog" sa njihovim "rimskim" pjesnicima iz Ajnharda, shvatit će kako se tamo smiješno šali klasična antika!

Baldauf u djelima antičkih pjesnika otkriva osobine tipično njemačkog stila, potpuno nespojive s antikom, poput aliteracije i završnih rima. On se poziva na von Müllera, koji vjeruje da je Kvintilijanov Kazina-Prolog također "graciozno rimovan".

To se odnosi i na drugu latinsku poeziju, kaže Baldauf i navodi zapanjujuće primjere. Tipično njemačku završnu rimu u romaničku poeziju uveli su tek srednjovjekovni trubaduri.

Sumnjičavi stav naučnika prema Horaceu ostavlja otvorenim pitanje da li je Baldauf bio upoznat sa Gardouinovim delima. Čini nam se nevjerovatnim da časni filolog ne bi pročitao kritiku francuskog istraživača. Druga je stvar što je Baldauf u svom radu odlučio da pođe od svojih premisa, drugačijih od argumenata jezuitskog učenjaka prije dvije stotine godina.

Baldauf otkriva unutrašnji odnos između Horacija i Ovidija i na pitanje: „kako se može objasniti očigledan međusobni uticaj dva antička autora“on sam odgovara: „Neko uopšte neće delovati sumnjičavo; drugi, argumentirajući barem logično, pretpostavljaju postojanje zajedničkog izvora iz kojeg su oba pjesnika crpila." Nadalje, on se poziva na Wölflina, koji s izvjesnim iznenađenjem konstatuje: „Klasični latinisti nisu obraćali pažnju jedni na druge, a mi smo uzeli za vrhunce klasične književnosti ono što je u stvari kasnija rekonstrukcija tekstova ljudi čija imena možda nikada nećemo znati".

Baldauf dokazuje upotrebu aliteracije u grčkoj i rimskoj poeziji, navodi primjer pjesme Nijemca Muspillija i postavlja pitanje: "kako je aliteracija mogla biti poznata Horaciju." Ali ako u Horacijevim rimama postoji "njemački trag", onda se u pravopisu može osjetiti utjecaj talijanskog jezika koji je već formiran u srednjem vijeku: česta pojava neizgovorivog "n" ili permutacija samoglasnika. "Međutim, naravno, za ovo će biti okrivljeni nemarni pisari!" - završava odlomak Baldauf (str. 66).

Cezarove "Bilješke o galskom ratu" također "bukvalno vrve stilskim anahronizmima" (str. 83). O poslednje tri knjige „Beleške o galskom ratu“i tri knjige Cezarovog „Građanskog rata“kaže: „Sve dele istu monotonu rimu. Isto važi i za osmu knjigu "Bilješki o galskom ratu" Aula Hirtija, za "Aleksandrijski rat" i "Afrički rat". Neshvatljivo je kako se autorima ovih djela mogu smatrati različiti ljudi: osoba s malo osjećaja za stil u njima odmah prepozna jednu te istu ruku.

Stvarni sadržaj "Bilješki o galskom ratu" ostavlja čudan utisak. Dakle, keltski druidi Cezara su previše slični egipatskim svećenicima. "Neverovatan paralelizam!" - uzvikuje Borber (1847), na šta Baldauf napominje: „Drevna je istorija puna takvih paralelizama. Ovo je plagijat!" (str. 84).

„Kada bi tragični ritmovi Homerove Ilijade, konačne rime i aliteracije pripadali uobičajenom arsenalu antičke poezije, onda bi se sigurno spominjali u klasičnim raspravama o poeziji. Ili su istaknuti filolozi, poznavajući neobične tehnike, svoja zapažanja držali u tajnosti? - nastavlja ironično Baldauf.

U zaključku ću sebi dozvoliti još jedan poduži citat iz njegovog djela: „Zaključak se nameće sam od sebe: Homer, Eshil, Sofoklo, Pindar, Aristotel, ranije razdvojeni stoljećima, približili su se jedni drugima i nama. Svi su oni iz istog stoljeća, a njihova domovina uopće nije drevna Helada, već Italija XIV-XV stoljeća. Ispostavilo se da su naši Rimljani i Heleni bili italijanski humanisti. I još nešto: većina grčkih i rimskih tekstova pisanih na papirusu ili pergamentu, uklesanih u kamenu ili bronzi genijalni su falsifikat italijanskih humanista. Italijanski humanizam nam je predstavio zabilježeni svijet antike, Bibliju i, zajedno sa humanistima iz drugih zemalja, istoriju ranog srednjeg vijeka. U eri humanizma nisu živjeli samo učeni sakupljači i tumači starina - to je bilo vrijeme čudovišno intenzivne, neumorne i plodne duhovne aktivnosti: više od pet stotina godina koračamo putem koji su nam ukazali humanisti.

Moje izjave zvuče neobično, čak i drsko, ali su dokazive. Neki od dokaza koje sam iznio na stranicama ove knjige, drugi će se pojaviti dok se era humanizma bude istraživala do svojih najmračnijih dubina. Za nauku su takva istraživanja od najveće važnosti” (str. 97 i dalje).

Koliko ja znam, Baldauf nije mogao da završi svoje istraživanje. Njegovi naučni planovi, međutim, uključivali su proučavanje kasnijih izdanja Biblije. Stoga, nema sumnje da ćemo u Baldaufovim rukopisima, bilo da su ikada pronađeni, sresti još mnogo šokantnih iznenađenja.

Cummeier i Operacija velikih razmjera

Treći istaknuti tužilac bio je Wilhelm Kammeier, rođen “između 1890. i 1900. godine” (Nimitz, 1991.). Studirao je pravo, radio je pred kraj života kao učitelj u Tiringiji, gdje je umro 50-ih godina u potpunom siromaštvu.

Područje primjene njegove istraživačke djelatnosti bila su pisana svjedočanstva srednjeg vijeka. Svaki pravni akt, smatra on, bilo da je to akt donacije ili potvrđivanja datih privilegija, prije svega zadovoljava četiri osnovna uslova: iz njega se jasno vidi ko je kome, kada i gdje izdao ovaj dokument. Dokument čiji je adresat ili datum izdavanja nepoznat, postaje nevažeći.

Ono što nam se čini samorazumljivim, ljudi kasnog srednjeg i početka novog veka doživljavali su drugačije. Mnogi stariji dokumenti nemaju pun datum; godina, ili dan, ili ni jedno ni drugo nije otisnuto. Njihova pravna vrijednost je stoga nula. Cammeier je ovu činjenicu utvrdio temeljitom analizom trezora srednjovjekovne dokumentacije; uglavnom je radio sa višetomnim izdanjem Harryja Bresslaua (Berlin, 1889-1931).

Sam Breslau, koji je većinu dokumenata uzeo zdravo za gotovo, sa čuđenjem konstatuje da su 9., 10., pa čak i 11. vijek bili period „kada je matematički osjećaj za vrijeme među pisarima, čak i koji su služili - ni više, ni manje - u carska kancelarija, bila je u povojima; a u carskim dokumentima ovog doba nalazimo bezbroj dokaza za to. Dalje, Breslau daje primjere: od 12. januara vladavine cara Lotara I (odnosno 835. godine nove ere), datiranje skače na 17. februar godine vladavine istog monarha; događaji se odvijaju uobičajeno samo do marta, a onda - od maja dve i po godine, datiranje je navodno 18. godina vladavine. Za vrijeme vladavine Otona I, dva dokumenta datirana su 976. umjesto 955. itd. Dokumenti papine kancelarije puni su sličnih grešaka. Bresslau to pokušava objasniti lokalnim razlikama na početku nove godine; zbrka datuma samog čina (npr. darivanje) i javnobilježničkog zapisa (sastavljanje darovnice), psihičke zablude (naročito neposredno nakon početka godine); nemar pisara, a opet: veliki broj pisanih zapisa ima potpuno nemoguće datume.

Ali pomisao na falsifikat ne pada mu na pamet, naprotiv: često ponavljana greška potvrđuje autentičnost dokumenta za Bresslaua. Ovo je uprkos činjenici da su mnogi datumi očito zapisani unazad, ponekad na takav način da se jednostavno ne mogu razaznati! Bresslau, čovjek enciklopedijskog obrazovanja, koji je marljivošću krtice presekao masu materijala, obradio desetine hiljada dokumenata, nikada nije bio u stanju da ocijeni rezultate svojih naučnih istraživanja i, izdigavši se iznad materijala, da sagledajte to iz novog ugla.

Cammeier je prvi uspio.

Jedan od Cammeierovih savremenika, Bruno Krusch, koji je, kao i Bresslau, radio u akademskoj nauci, u Esejima o franačkoj diplomatiji (1938, str. 56) izvještava da je naišao na dokument u kojem su nedostajala slova, a "na njihovom mjestu su zjapele praznine".. Ali on je i ranije nailazio na slova u kojima su ostavljeni prazni prostori za imena „za kasnije popunjavanje“(str. 11). Postoji mnogo lažnih dokumenata, nastavlja Krusch, ali ne može svaki istraživač uočiti lažni. Postoje „apsurdni falsifikati“sa „nezamislivim datumom“, kao što je povelja o privilegijama kralja Klodvija III, koju su Henšen i Papebroh razotkrili još u 17. veku. Diplomu koju je dao kralj Clothar III Béziers, koju Bresslau smatra prilično uvjerljivom, Crusch proglašava "čistom lažnom, nikada nije osporenu, vjerovatno iz razloga što ju je kao takvu odmah prepoznao svaki razuman kritičar". Zbirka dokumenata "Chronicon Besuense" Crusch bezuslovno upućuje na falsifikat XII vijeka (str. 9).

Proučavajući prvi tom Pertzove "Zbirke djela" (1872.), Crusch hvali autora zbirke zbog činjenice da otkriva, zajedno sa devedeset sedam navodno pravih djela Merovinga i dvadeset četiri navodno istinita djela Merovinga. glavnih domita, gotovo isti broj falsifikata: 95 i 8. „Glavni cilj svakog arhivskog istraživanja je utvrđivanje autentičnosti pisanog dokaza. Istoričar koji nije postigao ovaj cilj ne može se smatrati profesionalcem u svojoj oblasti." Pored falsifikata koje je razotkrio Pertz, Crusch mnoge dokumente koje je Pertz priznao naziva originalima. Na to su djelomično ukazali razni drugi istraživači. Većina falsifikata koje Pertz ne prepoznaje, prema Kruschu, toliko je očigledna da nisu predmet ozbiljne rasprave: izmišljeni toponimi, stilski anahronizmi, lažni datumi. Ukratko, Kammeier se pokazao samo malo radikalnijim od vodećih ličnosti njemačke nauke.

Prije nekoliko godina Hans-Ulrich Nimitz je, ponovo analizirajući Kammeierove teze, zaključio da činjenični materijal koji je prikupio skromni učitelj iz Tiringije može oduševiti svakog razumnog predstavnika akademske nauke: ne postoji nijedan važan dokument ili ozbiljno književno djelo srednjeg doba. Starosti u rukopisu originala. Kopije koje su dostupne istoričarima toliko su različite jedna od druge da iz njih nije moguće rekonstruisati "originalni original". “Genealoška stabla” preživjelih ili citiranih lanaca kopija dovode do ovog zaključka sa zavidnom upornošću. S obzirom na to da razmjer fenomena isključuje slučajnost, Kammeier dolazi do zaključka: „Brojni navodno 'izgubljeni' originali zapravo nikada nisu postojali” (1980, str. 138).

Od problema "kopije i originala" Cammeier prelazi na analizu stvarnog sadržaja "dokumenata" i, uzgred, utvrđuje da su njemački kraljevi i carevi bili lišeni stalnog boravka, cijeli život na putu. Često su bili prisutni na dva mjesta u isto vrijeme ili su u najkraćem mogućem vremenu prešli velike udaljenosti. Moderne "hronike života i događaja" zasnovane na takvim dokumentima sadrže podatke o carskom haotičnom bacanju.

Mnogim službenim aktima i pismima nedostaje ne samo datum i mjesto izdavanja, već čak i ime adresata. To se, na primjer, odnosi na svaki treći dokument iz doba vladavine Henrika II i na svaki drugi - ere Konrada II. Svi ovi "slijepi" akti i potvrde nemaju pravnu snagu i istorijsku tačnost.

Ovakvo obilje falsifikata je alarmantno, iako bi se očekivao ograničen broj falsifikata. Pažljivijim ispitivanjem Kammeier dolazi do zaključka: autentičnih dokumenata praktički nema, a krivotvorine su u većini slučajeva napravljene na izuzetno niskom nivou, a aljkavost i žurba u proizvodnji falsifikata ne odaje čast srednjovjekovnom esnafu krivotvoritelja: anahronizmi stila, pravopisa i varijabilnosti fontova. Široko rasprostranjena ponovna upotreba pergamenta nakon struganja starih zapisa suprotna je svim pravilima umjetnosti krivotvorenja. Možda opetovano struganje tekstova sa starih pergamenata (palimpsesta) nije ništa drugo do pokušaj da se „starenjem” originalnog platna da više kredibiliteta novom sadržaju.

Dakle, utvrđeno je da su kontradikcije između pojedinačnih dokumenata nepremostive.

Na pitanje o svrsi pravljenja bezbrojnih materijalno bezvrijednih falsifikata, Kammeier daje, po mom mišljenju, jedini logičan i očigledan odgovor: falsifikovani dokumenti trebali su popuniti praznine ideološki i ideološki „ispravnim“sadržajem i oponašati istoriju. Pravna vrijednost takvih "istorijskih dokumenata" je nula.

Gigantski obim posla odredio je njegovu žurbu, nekontrolisanost i, kao rezultat, nepažnju u izvršenju: mnogi dokumenti nisu ni datirani.

Nakon prvih grešaka sa sukobljenim datumima, počeli su da ostavljaju red datuma prazan, kao da su kompajleri čekali (a nisu čekali) da se pojavi neka objedinjena linija podešavanja. "Operacija velikih razmera", kako je Cammeier definisao poduhvat, nikada nije završena.

Cammeierove krajnje neobične ideje, za koje mi se sada čini da su zasnovane na ispravnoj osnovnoj ideji, njegovi savremenici nisu prihvatili. Nastavak istraživanja koje je započeo i potraga za jasnoćom trebali bi biti najvažniji zadatak svih historičara.

Shvatanje Cammeierovog otkrića potaknulo me je na istraživanje, čiji je rezultat bilo čvrsto uvjerenje da je, zaista, od vremena ranih humanista (Nikolaja Kuzanskog) do jezuita, vršeno svjesno i revnosno krivotvorenje povijesti, lišen, kao što je već spomenuto, jednog preciznog plana… Dogodila se strašna promjena u našem istorijskom znanju. Rezultati ovog procesa utiču na svakog od nas, jer nam zamagljuju pogled na stvarne događaje iz prošlosti.

Nijedan od trojice pomenutih mislilaca, ne shvatajući u početku prave razmere akcije, nije bio primoran da postepeno, korak po korak, istražuje, a zatim, jedan po jedan, odbacuje dokumente antike i srednjeg veka za koje su smatrali da biti autentičan.

Unatoč činjenici da su prisilne abdikacije, zabrana državnih ili crkvenih vlasti, „nesreće“, pa čak i sputane materijalne prilike doprinijele brisanju dokaza istorijske optužbe iz naučnog pamćenja, uvijek je bilo i ima novi tragaoci za istinom, uključujući i svoje redove istoričara-profesionalaca.