Veto onomastika u istoriji

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

„Odvodim u prognana sela, Odnosim kroz vječni stenjaj, Vodim ih izgubljenim generacijama”…

(Dante "Hell" pjesma 3)

Sva ruska istoriografija do 19. stoljeća polazi od Kijevskog sinopsisa, čijim sadržajem dominiraju dvije tendencije: pravoslavna (pokrštavanje) i nacionalna (Kulikovska bitka), ovdje su istoričari dodali i treću, državno-monarhijsku. "Sinopsis" je slabo izražavao uticaj moskovske autokratije, ali su istoričari iz XIV-XV veka bili potpuno pod čarolijom moskovske državne ideje.

Sva četiri glavna istraživača ovog veka, Tatiščov, Ščerbatov, Boltin, Lomonosov, ljudi su sa zvaničnim položajima, visoki zvaničnici poznati vladi i, u njeno ime, proučavaju rusku istoriju. Upravo je ta okolnost dala svoj izrazit i određen pečat njihovom radu i načinu razmišljanja: bili su tipični predstavnici zvaničnih uticaja i odraz državnog duha vremena. Ne treba zanemariti ogromnu zavisnost sve literature od crkvene cenzure koja je dominirala Rusijom.

Istoričari-savremenici Karamzina (Bantiš-Kamenski, Strojev, Kalajdovič, Vostokov, mitropolit Eugen i drugi) smatrali su da je prerano pisati kompletnu istoriju Rusije dok se ne prikupe, pročiste i objave potrebni izvori. Ali njihovi radovi i mnogi istraživači istorije i antike, suštinski plodonosniji i ugledniji, kao da su bili utopljeni u zracima priznatih „svetila“istorije.

Čini se da je cjelokupna povijest čovječanstva isplivala na površinu istovremeno s kršćanstvom, a pretkršćanska historija se tumači samo pod utjecajem biblijske mitologije. Izmišljena imena naroda kombiniraju se s biblijskim legendama o poreklu čovječanstva, od kojih su u "čvrstim" djelima ostali tragovi podjele čovječanstva na rase. Namjerno ili kompilacijski, sve se to umnožava i mnogi istoričari su pokušavali da to podignu, pišući razne teorije o porijeklu ovih naroda, birali su pogodne hronične tekstove sumnjivog porijekla i stvarali razne teorije koje nemaju čvrste temelje i, kao hipoteze, povlači beskrajne sporove.

Dva glavna tvorca istorije su priroda i čovek. Cijela historija je sastavljena od interakcije prirode i čovjeka, monistički pogled na svijet zasnovan samo na biblijskoj mitologiji nije primjenjiv u praksi.

"Spoznaj sebe" - stoji na natpisu Delfskog hrama. Ovu istinu shvaćaju svi, a kod svih naroda vidimo želju za potpunim i sveobuhvatnim proučavanjem njihove sadašnjosti i prošlosti: ono što se nekada smatralo znakom učenosti ili pojedinaca, sada postaje zajedničko vlasništvo. U razgovorima se stalno navode istorijske, statističke, etnografske činjenice: one podržavaju i pobijaju sve sudove.

U historiografiji se širi masa netačnih podataka, često okićenih maštom samih autora, sastavljanje netačnih kronika sa iskrivljenim geografskim nazivima i nacionalnostima je puno istorije. Sve ovo dovodi do najvećih zabluda kako istoričara tako i čitaoca. Geološka karta Centralne Azije bila je plodno područje za otkrivanje krivotvorenih imena u onomastici.

Na primjer: riječ "Turan" na jednom od srednjoazijskih jezika prevedena je kao "prebivalište", korijen riječi - "tura" je na turanskim jezicima preveden kao "stani, uspon, mjesto". Ja posebno koristim riječ "Turan", što je istorijski pravedno i legalno! Reč "Turkestan" i "turcizmi…" uvedeni su u istorijsku literaturu početkom 19. veka, termin nije sasvim tačno utvrđen (veštački uveden insinuacija) i na početku ga koriste naučnici (Humbolt, Rihtofen)., Reklu), iako su pravi autohtoni na teritoriji centralne Azije narodi koji još uvijek naseljavaju ovo područje.

Dve glavne reke Centralne Azije se ponavljaju u istorijskim analima kao: "Yak-sart" i "Oxus", mitološki pohod Aleksandra Velikog podržavaju grčki istoričari u ovim imenima sa "grčkim akcentom". A kako je bilo pravo ime ovih rijeka koje su dodijelili starosjedioci ovih krajeva? U drevnom perzijskom jeziku postojala su samo tri samoglasna glasa: "a, u, y", jezik koji je prešao iz drevnog Turana, tako da slovo "I" očigledno nije turanskog porijekla. Syr-Darya - "Ak-Sart" i Amu-Darya - "Ak-Su", što je više u skladu s ispravnim izgovorom na turanskim jezicima. "Sart" na jednom od dijalekata turanskog jezika preveden je kao "crveno", "Ak" - svjetlo, bijelo. I fraza "Ak-Sart" je prema tome prevedena kao "žuta" rijeka. U davna vremena evropski trgovci su išli po "svilu i svilene tkanine" do "Žute" reke, koja se nalazi u centralnoj Aziji (!!!), Još zbunjujuća i teže razumljiva tema u istoriji čovječanstva je onomastika naroda i država. Latinsko carstvo, carstvo Aleksandra Velikog, nije ništa drugo do verbalna slika, jasno sračunata na to da se neke zapadnoevropske države proglase direktnim nasljednicima ovih mitskih carstava.

Evo kratkih odlomaka iz raznih svjetskih i ruskih hronika:

„Adalbert od Trira iz benediktinskog reda u Triru, na prijedlog Otona I, otišao je 961. godine u Rusiju kod velike kneginje Olge da propovijeda kršćansku vjeru“…

„Titmar od Merseburga piše o poseti kneza Vladimira Bruna Kverfurskog na putu za Pečenege“…

“Pavel Alepski je pisao o putovanju antiohijskog patrijarha u Rusiju” …

„Vsevolod Aleksandrovič, knez Kholmski, vraćajući se u Tver iz Horde, susreo se u Bezdežu sa svojim stricem Vasilijem Mihajlovičem, knezom Kašinskim, koji je išao u Hordu sa bogatim darovima, i opljačkao ga” …

„Abu-Hamid-Andalusi (Andalužanin, Španac), arapski putnik koji je posetio zemlju Volških Bugara u 12. veku. Njegovo putovanje do nas nije stiglo, ali arapski pisac Kazvini citira odlomke iz njega …

Šta je zajedničko ovih pet odlomaka? Šta ih spaja u otkrivanju naše istorije?

- Nema govora o zemljama, narodima i narodnostima! Prije širenja štampanih publikacija, do otprilike XIV vijeka, nije bilo podjele naroda na rase i narodnosti. Države nisu imale granice, čovečanstvo u svakodnevnom, svakodnevnom nivou, razlikovalo se samo po mestu stanovanja. U navedenim odlomcima „junake“hronika prate reči njihovog mesta stanovanja.

Pavel Alepski iz Alepa, Abu-Hamid-Andalusi iz Andaluzije, poznati su nam i iz istorije: filozof Al-Farabi iz Faraba, matematičar Mohamed Ibn-Musa Al-Khorezmi iz Horezma, Ahmed Al-Fergani iz Fergane. U svakodnevnom životu srećemo tipove naroda: bukharski trgovci, Indijanci iz Inda, Atinjani iz Atine, Đenovljani iz Genove, Mlečani, Rimljani itd.

Sve je to sačuvano u istoriji, dovoljno je pročitati titulu ruskog monarha, gde je jasno izraženo prebivalište naroda, bez obzira na njihovu nacionalnost u navedenim gradovima: - Mi (ime), car i samodržac od cijela Rusija, Moskva, Kijev, Vladimir, Novgorod i car Kazanj, Astrahan, Sibirski i još desetak gradova, a završava se titulom: - Vladar kartalinskih i gruzijskih kraljeva, čerkaskih i gorskih knezova.

Sloveni se ponekad poistovjećuju sa Skitima, zatim nastaju od Sarmata, Rusi su dovedeni iz Švedske od Normana, Varjaga; zatim iz baltičke regije od Borusijanaca (Prusa); sa Urala proizvode od Huna i Budina, sa Kavkaza od Ros-Alana, Skita itd. Ali sve je to površno, insinuacija - da se sakrije da se naseljavanje Evrope odvijalo sa istoka. Imena naroda formirana su i od mjesta stanovanja, na primjer, stari grad, „izgubljen“u hronikama i istoriografiji Rusije, grad Slovensk, koji se nalazi na Ilmenskom jezeru, njegovi stanovnici „Slava, Sloveni“, grad Bugarski odgovara narodu – “Bugarima”. Trgovci koji su dolazili da kupe krzno označavali su svoje mjesto stanovanja: - "iz krajnosti" ili u lokalnom dijalektu "iz krajnosti". Donska stepa bila je krajnja granica čovječanstva prije naseljavanja Evrope.