Poslednja generacija narodnih zanatlija ruskog severa
Poslednja generacija narodnih zanatlija ruskog severa

Video: Poslednja generacija narodnih zanatlija ruskog severa

Video: Poslednja generacija narodnih zanatlija ruskog severa
Video: Секрет "невозможных" статуй из мрамора 2024, April
Anonim

Fotoprojekat Svetotrace je zbirka amaterskih fotografija iz arhive Nine Anatoljevne Fileve, istraživačice narodne umjetnosti ruskog sjevera, dopunjena fotografijama Artjoma Nikitina, arhangelskog fotografa, iz serije Duhovi Kargopolja. Jedinstvene fotografije čuvara sećanja na tradicionalnu seljačku kulturu napravio je istoričar umetnosti 70-80-ih godina XX veka tokom etnografskih ekspedicija u najudaljenijim krajevima Arhangelske oblasti.

Slika
Slika

Izložba Svetlosni trag otvara se u Muzeju lepih umetnosti u Arhangelsku 17. januara.

Slika
Slika

“Gdje god misliš da napraviš prsten na vretenu, onda ja napustim uzvišenje. Za poklone sa prstenjem pravili su da se trese, a "s dušom" unutra, da se zamagli. Takvi ljudi se rijetko izoštravaju. U unutrašnjost je potrebno ubaciti kamenčić da se ne vidi gdje je sakriven."

Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika

“Tako je učinio i otac ptica kada je prskao korpe. Napravili su novu za Božić… Napravili su zvijezdu od borove šindre za Božić."

Slika
Slika
Slika
Slika

"Kada se to dogodi u djetinjstvu, to će se dugo pamtiti… Bilo je 12-14 godina, moj otac je rekao:" Uradi ljestve. Zakorači, a onda - idi u šetnju!" Uradiću to, naravno, bezobrazno, ali otići ću, a moj otac će to lažirati, a ne zna…"

Slika
Slika
Slika
Slika

„Na Mechische (djevojačke nevjeste) za praznik, djevojke će nositi" torbice "u ušima - srebrne biserne minđuše. Ekine noge vise! Postojale su i minđuše "sedmokrake", ali drugačije. Devojka ide u Mechishche - kao Majka Božja! Presvlačili smo se nekoliko puta dnevno - ujutro u jednom, popodne u drugom, uveče u trećem."

Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika

Narodni majstor kargopoljskih glinenih igračaka. Bila je jedina među ostalim majstorima koja se bavila modeliranjem igračaka 50-60-ih godina XX vijeka, u godinama opadanja grnčarstva. Ime igračke djevojčice postalo je poznato početkom 60-ih godina dvadesetog stoljeća. zahvaljujući piscu i kolekcionaru Yu. A. Arbat, a ubrzo je počelo hodočašće muzeja i kolekcionara Uljani Ivanovnoj. Kreativni rukopis Ulyane Babkine, zanatlije i pripovjedačice, odlikuje se fantazijom i vedrinom, slobodom modeliranja, slikovitim, izražajnim načinom slikanja. Njeni "bobovi" (kako su se igračka zvali u stara vremena) su figurice seljaka u svečanim odijelima, scene narodnih igara i veselja, figurice životinja. Omiljeni lik - Polkan heroj, pokrovitelj i zaštitnik, oličenje snage narodnog duha.

“Pa sam mu smislio ženu – je Polkaniha. Obojila ga je crvenom bojom, što znači da je bila lijepa i ljubazna. I jak je, hrabar. Uvijek podiže ruku."

Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika

“Izlili su krv iz mene u 1. ratu, ali je više nisu lili. Nemci idu na mene i padaju kao snopovi. I puška je počela sama da puca, samo sam nišanio… Trčao sam, a Nemci misle da sam Nemac, i metak me pogodio, pokrio sam se kaputom - ovde mi je sva krv curila, na granici sa Njemačkom. Od tada sam postao lagan kao klapna na vjetru. Za to sam dobio krst… Patka sada dobro živim: "Sve je u redu, sve je u redu - Vorošilov je na konju!"

Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika

"Čamac je" strugotine "jasika", "jasičina" je izdubljena. Što je širi, to je vještina veća. Rekli smo da tamo gdje motor neće proći, tu će strugotine provući. I dalje nosimo sijeno na njima. Ranije smo gurali stub, ali sada ćemo okačiti motor”.

Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika

Govornica i pevačica, Ana Nikolajevna Kašunina peva i priča, a pritom su joj ruke stalno na poslu - mota kozu, plete šaru na rukavici, radi na pačvork prostirki. Ovdje ona postavlja na ravan stola srnu napravljenu od dugih snopova tijesta. To su znaci jelena, ptica, čovjeka. Po svojoj konvenciji, oni podsjećaju na primitivne umjetničke forme. Sjeća se starog božićno-novogodišnjeg običaja darivanja srndaća iz djetinjstva:

Na Novu godinu cure su se valjale, valjale i klevetale… Dosta će ispeći. "Ovdje jeleni trče kroz močvaru, dobijaju hranu." U čiju će kuću doći seljaci, treba im dati ikre, ta će se djevojka udati.

Kad napravimo zadnju kozu, nema se više od čega otkotrljati, a majka će reći ovu izreku i s tim se razbježamo. Mama nas je učila, pokazala, bilo nas je 10 djece.

Testo od ikre - aržan brašno, so i voda. Mesite u posudi, dodajući brašno i vodu, dok se ne zalepi za ruke. Zamotam podvezu, raširim - ko će izaći, ko će uspeti. Tako su to uradili sa mojom majkom, a sada sam to izmislio. Koze su zatvorene ne iz slike, već iz uma. Jednostavna okrugla uvijena, ko ne može. A zvijezda je kao Božić s pet rogova. Bolje miksati, bolje rolati. Djevojke su se valjale, muškarci nisu valjali. I još uvijek to radim za svoje unuke. Na Novu godinu išli su dotjerani šulikuni, išli od kuće do kuće. Mladoženjama su servirani kozuli. Sljedećeg jutra došli su na pohvalu. Djevojke će svaka poslati mnogo korpi sa poslasticama, a one će kupiti sobu i zabaviti se.

Preporučuje se: