Da li je Zoe legenda da prikriva sodomiju u crkvi?

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

Sodoma i Gomora u Kujbiševu: transformacija pravoslavne legende

Jednog hladnog zimskog jutra u januaru 1956. godine, kada je Klavdija Ivanovna Bolonkina čistila sneg ispred svoje kuće u Čkalovskoj ulici, u Kujbiševu, jedna starija žena se okrenula prema njoj: „Koja je ovo ulica? A kuća? A ko je vlasnik petog stana?" Kada se ispostavilo da i sama Klavdija Ivanovna živi u stanu, starica je počela da je juri: "Pa, onda, kćeri, idemo brzo, pokaži joj, nesrećnici… Oh, kakav greh!.. Oh, kakva kazna!" Po rečima starice, Klavdija Ivanovna je shvatila da je u njenom stanu navodno bila skamenjena mlada žena. Kako se ispostavilo, starici je ispričana priča o jednoj djevojci koja nije dobila partnera za ples na zabavi. Ljuta, skinula je ikonu Svetog Nikole sa zida i počela da se vrti sa njom u ritmu muzike. Odjednom je bljesnula munja, udario je grom, a djevojku je obavio dim. Kada se razbježao, svi su vidjeli da se bogohulnik ukočio sa ikonom u rukama. (…)

Od krize do legende

Glasine o "skamenjenoj devojci" nisu samo odražavale promenu raspoloženja vernika nakon Staljinove smrti. Na čudan način uklapaju se u situaciju lokalne crkvene krize koja je izbila u nizu gradova nekoliko sedmica prije opisanih događaja. Nisu samo glasine o čudu u Čkalovskoj ulici stigle u Moskovsku Patrijaršiju iz Kujbiševske eparhije: u februaru 1956. patrijarh i članovi Svetog sinoda upoznali su se s pismom kujbiševskog sveštenika, u kojem se govorilo o seksualnom uznemiravanju jednog jeromonaha protiv kandidata za bogosloviju, kao i pokušaje kujbiševskog biskupa da zataška ovu stvar.

Istovremeno, tri stvari su upadljive. Prvo, iako ovi događaji, na prvi pogled, nisu povezani sa istorijom u Čkalovskoj ulici, vremenska podudarnost je iznenađujuća: majka povređenog bogoslova odmah je objavila šta se dogodilo - početkom decembra 1956. godine, nekoliko nedelja pre talasa glasine i gužve u Chkalovskoj ulici. Drugo, u centru obe priče su mladi, ali već sasvim odrasli za onovremene standarde: u priči o "skamenjenom" - fabrički radnik od oko osamnaest godina, u drugoj priči - sedamnaestogodišnji mladić., koji je, međutim, za razliku od "Zoe", redovno pohađao crkvu i razmišljao o školovanju u bogosloviji. Kako bi se pripremio za studije u Bogosloviji, obratio se jeromonahu, nastojatelju svoje parohije, koji ga je počeo maltretirati. Treće, žrtvina majka se pobrinula da i činjenica uznemiravanja i pokušaji jeromonaha Serafima (Poloza) da kupi žrtvino ćutanje dođu do javnosti. Majka se nije žalila samo drugim sveštenicima, već, po svemu sudeći, i policiji, jer je već u decembru 1955. godine pokrenut krivični postupak protiv Poloza, u kojem su svjedočili sveštenici nekoliko župa Kuibyshev. U crkvenim krugovima i među parohijanima aktivno se raspravljalo o ponašanju biskupa, koji je optužene unapređivao u crkvenom uredu, a otpuštao svećenike koji su svjedočili ili premještali na drugo mjesto.

Zbog toga se pojačao pritisak na episkopa Jeronima (Zaharova), koji je bio primoran da napusti biskupiju krajem maja 1956. godine. Jeromonah Serafim (Poloz) osuđen je za "nasilnu […] sodomiju" (član 154a Krivičnog zakona RSFSR). U kasnom SSSR-u, progoni zbog stvarne ili fiktivne homoseksualnosti bili su efikasan metod odmazde protiv onih koji ih nisu voljeli. Međutim, u slučaju Serafima (Poloza), koji je ranije pripadao lojalnom unutarcrkvenom pokretu "obnovitelja", nema razloga vjerovati da je to upravo bio slučaj. Kako svjedočenje majke i ostalih svećenika zvuči prilično uvjerljivo, a optužbe su ozbiljno shvaćene u crkvenim strukturama, može se pretpostaviti da je seksualno uznemiravanje ipak bilo. Episkop Jeronim je otvoreno razgovarao sa predstavnikom Ruske pravoslavne crkve o onome za šta je optužen u Moskovskoj Patrijaršiji u maju 1956:

„Zbog jeromonaha Poloza sam u velikoj nevolji. Čim sam došao u Patrijaršiju na sinod, odmah su me napali: „Šta si uradio, razrešeni Sagajdakovski, koji je razotkrio Poloza njegove zločine, razrešio druge i nije blagovremeno preduzeo mere protiv Poloza, izneo je slučaj na sud.”

Cijela ova priča "divnu" priču o "Zoji" stavlja u malo drugačije svjetlo. U legendi o „stajanju“lako se mogu pronaći tragovi skandala homoseksualnog uznemiravanja: obje priče se bave svetogrđem i (seksualno konotiranim) grijehom, ali s karakterističnim preokretom likova. Dok je mladić postao žrtva sveštenikovog maltretiranja, u priči sa "Zojom" mlada žena igra ulogu grešnice koja je, takoreći, poželela (preko ikone) sveca. Tako se obnavljaju tradicionalne predstave o ženi kao zavodnici i svešteničkoj čistoti. Preobraženjem grešnog jeromonaha u bogohulnog "djevičanskog" grijeh je dva puta eksternaliziran: prvo, kao grijeh koji je počinila žena koja, drugo, nije mogla pripadati sveštenstvu. Božja kazna nad grešnikom vratila je pravdu na nivo legende. Dakle, legenda sadrži i antiklerikalne motive, jer "Zoe" ne kažnjava crkva, već direktno božanska moć. Pravedni, "nevini" mladić u legendi se stapa sa likom Svetog Nikole, čime se raspršuje senka vezana za homoseksualizam, a sablazan sa uznemiravanjem sublimiše u skrnavljenje ikone. U ovom obliku, priča koja se dogodila mogla bi se ispričati u crkvenom okruženju. U tom kontekstu, još jedan sloj zapleta može se naći u legendi o "skamenjenom".

Zaplet o Sodomi i Gomori, s kojim su parohijani (možda) uspoređivali svoju biskupiju tih mjeseci, uključuje i priču o Lotovoj ženi (Gen. stub od soli - poput smrznute "Zoje". Tako je "Legenda o Zoji" na površinu društva emitovala narativ o nepokolebljivom hrišćanskom kanonu, zahtevajući da se vernici zbliže oko crkve. Ali na nivou “skrivenog značenja” (), elementi priče o uznemiravanju i biskupiji šokiranoj skandalom ostaju u legendi. Ako pročitate ove skrivene nivoe legende, onda se čini da je priča o skamenjenoj devojci trostruko čudo. Na jednom nivou, legenda prenosi vijest o čudesnoj intervenciji Boga i njegovom prisustvu: uprkos turbulentnim vremenima za vjernike, bogohuljenje se i dalje kažnjava, a partijski funkcioneri samo pokazuju svoju nemoć. Na sledećem nivou, pojava ove priče je pravo čudo za diskreditovano lokalno pravoslavno sveštenstvo, budući da Kujbiševljeve crkve nakon skandala uznemiravanja nisu isprazne, kako se moglo očekivati. Širenje glasina o skamenjenoj djevojci, naprotiv, dovelo je do povećanja broja ljudi koji dolaze u hramove. Treće čudo treba tražiti u samom narativu legende, čiji je razvoj dobio još jedan podsticaj tokom kriznih postsovjetskih 1990-ih.

Uskrsnuća "Zoe", ili Koja posjeduje svu slavu Otkupitelja

Jedno pitanje je ostalo otvoreno: šta se onda dogodilo sa Zojom? Različite opcije koje kruže od 1991. godine (uključujući i bezbrojne internetske publikacije) mogu se tumačiti ne samo kao rezultat nastojanja da se dogovore relativno uvjerljive verzije onoga što se dogodilo (ili kao proces dogovora u potrazi za uvjerljivim tumačenjem),ali i kao pokušaj prilagođavanja "čuda" lokalnom vjerskom identitetu. Centralnu ulogu ovde je odigrao (i nastavlja da igra) novinar Anton Žogolev, koji od 1991. piše za regionalne pravoslavne novine Blagovest. Početkom 1992. objavio je detaljan opis "stojanja Zoje Samarske" - članak je sadržavao mnoge odlomke iz arhivske građe (ipak, bez referenci) i memoare svjedoka. Naknadno ponovno štampanje materijala u zbirci „Pravoslavna čuda. Stoljeće XX” pomoglo je daljem širenju legende izvan regiona. Djevojci je konačno dodijeljeno ime “Zoya”, a ostali su i elementi zapleta (novogodišnja zabava, “Zojino” razočaranje činjenicom da njen verenik “Nikolai” nije došao); međutim, neka pitanja o detaljima spašavanja "Zoe" u članku su ostala otvorena. U tekstu iz 1992. Žogolev iznosi nekoliko pretpostavki o tome ko je izbavitelj devojčice: spominje usrdne molitve njene majke, pismo patrijarhu Aleksiju sa molbom da se moli za „Zoju“i na kraju, molitvu izvesnog jeromonaha Serafima., koji je navodno uspio da skine ikonu Nikole Čudotvorca iz “Zojinih ruku”. Citiraju se i druge verzije. Na Blagoveštenje se u Zojinoj kući pojavio izvesni nepoznati starac, koji je nekim čudom nestao - a Zoja ga je identifikovala kao samog Svetog Nikolu. Tek do Uskrsa, ali već bez ikakvog spoljnog uplitanja, „Zoja“je oživela, ali tri dana posle Svetlog Vaskrsenja „Gospod ju je uzeo k sebi“.

Skoro deset godina kasnije, Žogolev je predstavio novu verziju izbavljenja „Zoje“, gde je u centar narativa postavljen jeromonah Serafim, koga je autor identifikovao kao Serafima (Poloza). Navodno, „ime oca Serafima (Poloza) postalo je poznato vernicima širom zemlje“, a „Moskva“je odlučila da na njega primeni proverenu metodu progona za homoseksualizam. U stvari, pod ovim izgovorom, opozicionari su počeli biti proganjani tek 1970-ih, što nagovještava i sam Žogolev. Prema Žogolevu, nakon isteka kazne, patrijarh Aleksije (Simanski) je imenovao jeromonaha (uprkos svim "klevetama") u jedinu tadašnju parohiju u Republici Komi. Prije svoje smrti 1987. godine, Poloz je rekao samo dvoje ljudi o svom učešću u događajima u Kuibyshev-u, koji zauzvrat nisu htjeli direktno potvrditi ovu činjenicu. Sam Žogolev je priznao da je jedan dugogodišnji službenik Samarske biskupije još uvijek uvjeren u legitimnost optužbi protiv Poloza. Međutim, presudu je donio sovjetski - odnosno neprijateljski nastrojen prema crkvi - sud.

„Dobro ime oca Serafima (Poloza) je vraćeno. Provokacija koju su izmislili ateisti protiv velikog samarskog čuda srušila se pod pritiskom nepobitnih dokaza."

Međutim, Žogolev nije bio jedini koji je pokušao povezati čudesno izbavljenje "Zoje" sa svećenicima Kuibyshev i tako povećati autoritet i prestiž lokalne biskupije. Daleko od Samare, postojao je još jedan pretendent na slavu spasitelja "Zoje" - Starac Serafim (Tjapočkin), koji je umro 1982. godine, bio je posebno poštovan u Belgorodskoj i Kurskoj eparhiji. Prvo izdanje starčeve biografije sadrži memoare "duhovne dece" koji tvrde da je sam Serafim nagovestio da je upravo on uspeo da uzme ikonu iz ruku "Zoje". Novo, revidirano izdanje iz 2006. u posebnom poglavlju „Otac Serafim i Zoja iz Kujbiševa“, međutim, objašnjava da Tjapočkin 1956. nije živeo u Kujbiševu i da je sam otvoreno poricao svoje učešće u oslobađanju „Zoje“. Ipak, kasnije su obje verzije bile distribuirane na stranicama drugih publikacija. Žogoljevovoj verziji Serafima (Poloza) kao istinskog spasioca pridružio se najveći nedeljnik u zemlji "Argumenty i Fakty":

Kažu da je bio toliko bistar u duši i ljubazan da je čak posjedovao dar predviđanja. Uspeli su da uzmu ikonu iz Zoinih smrznutih ruku, nakon čega je on predvideo da će njeno „stajanje“prestati na Uskrs. I tako se dogodilo.

Novu verziju odgovora na pitanje o izbaviteljici "Zoya" predložio je režiser Aleksandar Proškin u filmu "Čudo", objavljenom 2009. Proškin se pridržava verzije čistog, još uvijek "nevinog" monaha koji je spasio Zoju od daze. Komično, prema filmskoj verziji, Nikita Hruščov, koji se zatekao u Kujbiševu, takođe je uključen u spas Zoje, koja se, glumeći dobrog cara, brine o svim potrebama svojih podanika i pokreće potraga za nevinim mladićem (za kojeg se ispostavi da je sin svećenika kojeg proganjaju vlasti). On, poput princa iz bajke, budi usnulu ljepoticu Zoju. Od tog trenutka film, koji je do tada prilično ozbiljno pričao o čudu kao dokumentarnoj činjenici, pretvara se u parodiju.

film "Čudo", koji je sakupio u Rusiji (prema portalu KinoPoisk) 50 656 dolara:

Drugi izvor o porijeklu legende je sljedeći:

U Ulici Čkalov se za pola veka malo šta promenilo. U centru Samare danas ne vlada 20. već 19. vek: voda u bojleru, peći, sadržaji na ulici, skoro sve zgrade su u raspadu. Samo sama kuća broj 84 podsjeća na događaje iz 1956. godine, kao i nepostojanje autobuske stanice u blizini. „Pošto su je likvidirali za vreme nevolja kod Zoje, nikada je nisu obnovili“, priseća se Ljubov Borisovna Kabajeva, stanovnica susedne kuće.

- Sad su barem počeli da dolaze bar ređe, ali pre dve godine sve je palo s lanca. Hodočasnici su dolazili deset puta dnevno. I svi isto pitaju, a ja isto odgovaram - jezik se osušio.

- A šta ti odgovaraš?

- A šta možete da odgovorite ovde? Sve ovo su gluposti! I sama sam tih godina bila još djevojčica, a pokojna majka se svega dobro sjećala i ispričala. U ovoj kući nekada je živeo ili monah ili sveštenik. A kada su 30-ih godina počeli progoni, nije izdržao i odrekao se vjere. Kuda je otišao, ne zna se, već samo prodao kuću i otišao. Ali po starom sjećanju, religiozni ljudi su često dolazili ovamo, pitajući ga gdje je, gdje je otišao. I baš na dan kada se Zoja navodno okamenila, mladi ljudi su zaista ušetali u kuću Bolonkinovih. I kao greh iste večeri stigla je neka druga časna sestra. Pogledala je kroz prozor i videla devojku kako pleše sa ikonom. I prošla je ulicama da jadikuje: „Oh, ti ohalnica! Ah, bogohulniku! Ah, tvoje srce je od kamena! Bog će te kazniti. Bit ćete okamenjeni. Već si okamenjen! Neko je to čuo, pokupio, onda neko drugi, još, i idemo. Sutradan su ljudi otišli kod Bolonkinih - gdje, kažu, kamena žena, da to pokažemo. Kada su je ljudi potpuno uhvatili, pozvala je policiju. Postavili su kordon. Pa, šta je sa našim ljudima kako obično misle? Ako im nije dozvoljeno, to znači da nešto kriju. To je sve što Zoino stoji.