Slaveni ili Tatari? Koga briga

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

U taboru pristalica akademske nauke, često se čuju glasovi onih koji, osim same riječi "tartaria" o njoj ništa nisu čuli, ali imaju veliku želju da "izgubljene ovce upute na pravi put, " nesvjestan da je u stvari tartar takav "pakao za stare Grke". Zaista, bio je u pravu onaj koji je rekao da pametan pokušava da uči, a budala pokušava da nauči svakoga. Ali ovo je ekstremni stepen mračnjaštva. Ogromna većina pokušava razumjeti tok informacija i odvojiti spekulacije od stvarnosti. Jedno od najčešćih pitanja za zdrave ljude je postojanje kulturnog jaza između Tatara i Rusa.

Zapravo, pitanje je riješeno prilično jednostavno, ali za to morate naučiti nekoliko jednostavnih pravila.

Pravilo mobilnog telefona

Ovom pravilu sam dao takvo ime, jer je jedan od najupečatljivijih primjera koji pomaže da se shvati suština fenomena upravo ovaj uređaj, nama danas najpoznatiji. Današnji mladi ljudi, koji su rođeni u vrijeme kada su mobilne mreže čvrsto ušle u naš život, ne mogu zamisliti kako je bilo moguće živjeti bez njih. Čini im se da mobilne komunikacije postoje oduvijek, ili barem jako dugo. Otuda mnoge smiješne greške koje prave oni koji danas nemaju više od dvadeset godina.

Na primjer, mladi se iznenade kad čuju priče starije generacije o tome kako su njihove majke kao dijete vikle kroz prozor da gospođa treba da ide na večeru ili da uradi domaći. "Zašto, nisu mogli nazvati na mobilni?" - mladi su iskreno zbunjeni. I kako da im objasnimo da u našem detinjstvu ni televizori nisu bili u svakom domu.

Stoga ih nimalo ne uznemiruje kada u filmovima o građanskom ratu glavni lik u pantalonama i s mauzerom za pojasom hoda trotoarom od modernog vještačkog kamena i kroz anodizirani aluminij uđe u zgradu Narodnog komesarijata. vrata sa duplim staklom.

Stoga se Pravilo o mobilnom telefonu može formulirati na sljedeći način:

Stoga je uvijek potrebno biti jasno svjestan da sovjetski vojnik Crvene armije nije mogao nositi Orden za hrabrost na grudima, jer će biti ustanovljen tek 1994. godine. A takođe se nije mogao boriti protiv belogardejaca, koristeći samostrel za pucanje, to je očigledno. Dakle, govoreći o običajima naroda koji su se u devetnaestom veku razlikovali jedni od drugih po pripadnosti određenoj ili jonskoj verskoj konfesiji, potrebno je uzeti u obzir upravo razlike u vršenju kultnih obreda, ali ne i oblik nosa ili oblik očiju.

Vladavina Nagonije

Nagonija je izmišljena zemlja koju je izmislio sovjetski pisac Julijan Semjonov kako bi izbjegao iluziju čitatelja da je akcija njegovog političkog detektiva "TASS ovlašten da izjavi" na neki način povezana s nekom određenom afričkom državom.

Suština ovog pravila leži u činjenici da su se geografski nazivi, a samim tim i događaji koji su se zbili na teritorijama koje su nosile ove nazive, nalazile u različitim dijelovima svijeta u različitim epohama, a može se formulirati na sljedeći način:

Djelovanje ovog pravila jasno je prikazano takvim geografskim imenima kao što su Katai-Kina i Tartary-Tataria. Uvijek treba imati na umu da ovo nisu ekvivalentni koncepti. Sada Kinu nazivamo državom koja se u celom svetu zove Tea (Chinoy), a Katay se ranije nalazio na teritoriji današnjeg centralnog Sibira. Tartaria uopće nije samonaziv nijedne države, već termin usvojen u Evropi za označavanje teritorija naseljenih narodima, nekadašnjih dijelova velike zemlje ujedinjene pod vlašću Velikog kana. Uključujući tatarsko pleme, koje je bilo dio naroda koji sebe naziva Mogulovima.

Na zapadu su se moguli zvali moali, mungali, manguli, moguli itd. Oni su bili narod bele rase i nisu imali nikakve veze sa modernim Mongolima. Plemena Huna, Akatsi, Oirata, Saragura itd. saznali su da su jedan mongolski narod tek od sovjetskih naučnika 1929. godine. Tada su prvi put čuli da je veliki "Džingis-kan" bio rodonačelnik njihovog naroda.

Apsurdno je govoriti o srednjovekovnoj Estoniji i Letoniji, jer su se pojavile tek u dvadesetom veku. A ako u tekstu nađemo pominjanje Albanije iz XII veka, onda treba da shvatimo da ne govorimo o modernoj državi na Balkanu, već o zemlji koja se nalazi na teritoriji modernog Dagestana, Azerbejdžana i Jermenije.

Kalinka-Malinka pravilo

Većina modernih stanovnika Rusije ne sumnja da su pjesme poput "Kalinka" ili "Moja radost živi" izvorno ruske, narodne pjesme. Ali ovo je duboka zabluda. "Kalinku" je napisao Ivan Petrovič Larionov 1860. godine, a "Moja radost živi" nastala je kao rezultat superpozicije pesme Sergeja Fedoroviča Riskina "Udalts" na muziku Mihaila Dmitrijeviča Šiškina 1882. godine. Bez izuzetka, sve "ruske narodne" pesme imaju svoje autore, rođene su ne ranije od druge polovine devetnaestog veka i imaju izražene oblike ciganske romanse ili odeske kafanske pesme.

Pravim ruskim narodnim pesmama, naime, mogu se smatrati samo biline koje se recituju uz pratnju guslara, obredne pesme koje se izvode tokom obreda na narodne praznike (Jarilu, Kupala, Perunov dan), kola i dr. Postoji još jedan široki sloj narodnih muzika, to su ratne pjesme, kočijaš, burlak, uspavanke itd. Ali ko ih danas poznaje?

Potpuno ista situacija je i sa narodnim pjesmama Tatara, Marija, Baškira i svih drugih naroda Rusije. Svi su se pojavili relativno nedavno, a niko već ne zna kako su zvučale pjesme naših predaka u danima prije devetnaestog vijeka, kada su učili da pišu pjesme pomoću notnog zapisa. Stoga se treće pravilo može formulirati na sljedeći način:

Muzičko stvaralaštvo koje se smatra narodnim ne može se smatrati posebnom odlikom ove ili one etničke grupe kroz istoriju njenog kulturnog razvoja

Upečatljiv primjer valjanosti ovog pravila je činjenica da su komus i jevrejska harfa, koji se danas smatraju tradicionalnim muzičkim instrumentima naroda krajnjeg sjevera, Urala, Sibira i Altaja, zapravo, zajedno s guslima. iskonski ruski instrumenti. Stari ljudi još pamte da su se u Kareliji, Arhangelskoj i Vologdskoj guberniji, pre pola veka, mnogo češće čuli zvuci jevrejske harfe nego harmonike. A tvrdnja kulturologa o porijeklu imena "komus" od imena starogrčkog boga Coma (Comus) ne može izazvati ništa osim sarkazma. Inače, Rusi ovaj muzički instrument nisu zvali komus. Imamo ovu stavku koja se zove rupa.

Karelia. Duet Authentica

Harfu ruskog jevreja spominjali su istraživači, muzikolozi i folkloristi kao što su Vladimir Povetkin, Konstantin Vertkov, Nikolaj Privalov, Artjom Agažanov, Dmitrij Pokrovski. I nema ni najmanjeg razloga za sumnju da riječ "jevrejska harfa" ima drevne ruske korijene.

Slična situacija se razvila sa "originalnim škotskim" gajdama i "peruanskim panom". Svi su već zaboravili da je gajda sastavni dio ruske kulture, a donedavno je bila vrlo česta. I dan-danas sviraju kugikla u selima Kurske, Brjanske i Orljske provincije. Ali nam se prikazuju samo harmonika, balalajka i "Hej-ge-gej!" Slična situacija se razvila i sa narodnim nošnjama.

Dudar sa lulom (gajde). Brest-Litovsk, kraj 19. veka

Nepoznato sa kugikly

Zipun pravilo

Gotovo sve što znamo o kulturi naših predaka je pokupljeno iz modernih izvora, koji se nikako ne mogu smatrati izvorima. Plesačice popularnog izgleda u crvenim košuljama, opasane smešnim remenima, i kačketi sa još smešnijim ružama, kao i devojke u sarafanima, naopako obučene - to je u suštini sve što znamo o narodnoj nošnji. Ali vrijedi pogledati fotografije snimljene u Ruskom carstvu, jer se nejasne sumnje nehotice uvlače.

Ako ne znate da je fotografija snimljena u Rusiji, onda …

Arkhangelsk zemljoposjednici. Kraj 19. vijeka

Ništa manje otkrića o ruskoj jevrejskoj harfi modernih građana šokirala je pojava pravoslavnih sveštenika. Da li bi tako trebalo da izgledaju u skladu sa ustaljenim stereotipima?

Pravoslavni sveštenik u Novgorodu. Kraj 19. vijeka

Ministri Baisinske crkve u provinciji Vjatka krajem 19. veka. Sveštenik Mihail Rednikov, jerej Nikolaj Sirnjev, sveštenik Vasilij Domračev, đakon Nikolaj Kuročkin, psalmopojac Vladimir Vinogradov, psalmista Aleksandar Zarnicin. Ali ovo je istina. Najmanje polovina pravoslavnih službenika kulta spolja se nije mogla razlikovati od rabina. Ali to nije sve. Ako se sjećate poznate slike Rembrandta "Portret plemenitog Slavena", onda možete potpuno pasti u stupor. Prikazan je sa minđušom u uhu, sa turbanom na glavi. Da li ovako treba da izgleda Sloven? Navikli smo na sliku fantastičnog Ivana Tsareviča. Dakle, pravilo je:

Odjeća koju su koristili različiti narodi u različitim epohama nije karakteristična karakteristika ove ili one etničke grupe, budući da je podjela na nacije napravljena umjetno, i to relativno nedavno

Prosvetljenje

Ovdje običan čovjek sa ulice počinje nagađati da su ga cijelog života jednostavno zavaravali. Svi znaci nacionalne kulture, po kojima bi se moglo utvrditi pripadnost osobe određenoj naciji, stvoreni su umjetno, u osnovi već tokom dvadesetog stoljeća, u vrijeme naglog rasta nivoa pozorišne umjetnosti, pojava kinematografije i štampanih publikacija.

Sve naše ideje o razlikama u kulturama naroda koji naseljavaju teritoriju bivšeg Ruskog carstva pokazuju se nepouzdanim, a često i lažnim. Spoljne razlike u narodnim nošnjama su zaista postojale, kakve postoje i danas, kada u svakom selu može postojati jedinstven ukras za njegove stanovnike, ali one su bile beznačajne.

Osim toga, baš kao što se moderna muška nošnja para može naći u bilo kojem kutku svijeta, u Tartariji su postojali čitavi slojevi stanovništva (uglavnom plemići) koji su se oblačili u haljine koje se nisu razlikovale od onih koje su nosile u Madridu ili Carigradu.. Putnici koji su posjetili Tartariju u različitim periodima, svi kao jedan izjavljuju da su sreli mnogo ljudi obučenih baš kao Evropljani. I to nas ne treba čuditi, jer su prije pojave željeznica i zračnih komunikacija predstavnici raznih naroda aktivno putovali i razmjenjivali robu i iskustva u njihovoj proizvodnji.

Plemena koja naseljavaju Evroaziju gotovo nikada nisu živjela u potpunoj izolaciji jedno od drugog, što znači da nisu postojali objektivni preduslovi za formiranje centara autentičnih kultura. Sve nacionalne kulture su najnovija umjetna modifikacija, osmišljena da podijeli narode još više nego prije, kada su kulturne razlike određivala samo religija.

Religija

Sada se prisjetimo koje su vrste religija postojale u vrijeme procvata Velike Tartarije. Ogromna većina naroda uopće nije imala nikakvu religiju. Danas je to uobičajeno zvati paganizmom, ili u najboljem slučaju vedizmom. Procenat nestorijanaca i muhamedanaca koji su raspravljali o tome koje su tradicije ispravnije bio je zanemarljiv. Svi ostali su znali da postoji samo jedan Bog, a njegovo ime je Rod.

Da, imena bogova mogu biti različita na različitim mjestima. Ako su Novgorodci poznavali gromovnik Peruna, onda su im najbliži susjedi bili Samogiti, isti bog se zvao Perkunas. Zato kulturološke razlike između paganskih vojvoda Mamaja, Dmitrija i Jagaila uopće nisu postojale. Religija ne može ujediniti narode, ona ih dijeli. I to je neosporna činjenica. I upravo je religija postala prvi poticaj jezičnoj podjeli naroda, a potom i kulturnoj.

Lingvistika

Muhamedanizam, koji nije prihvaćao nijedan jezik osim arapskog, podijelio je ljude na nacionalnosti. Ali, kao što znate, jezik komunikacije nije posebna karakteristika ove ili one nacije. Uostalom, Nijemci, Austrijanci i neki od Švicaraca govore njemački, ali se u isto vrijeme ne smatraju jednom nacijom. Moldavci, koji su u devetnaestom veku svi izvori bezuslovno pripisivali Slovenima, zaboravili su jezik Vlaha i Rusina, kojim su govorili njihovi preci, i pozajmili rumunski jezik, čime su bili potpuno izbrisani iz slovenske porodice. Iako u stvari, genetski nisu bili Sloveni. Oni su jednostavno imali jezik komunikacije, kada je bio slovenski. I po tom osnovu smatrani su rođacima Rusa.

Kod Volgara, ili kako su ih na zapadu zvali Bugari, situacija je upravo suprotna. Genetski su Sloveni, ali kako su uz religiju usvojili i turski jezik, razvoj kulture savremenih kazanskih Tatara išao je drugom granom, odvajajući se od one koja je bila ista za sve, u ne tako davnoj prošlosti. I za to postoji mnogo potvrda. Njih su nam sačuvali jezici kojima sada govorimo.

Tek nam se na prvi pogled čini da turske, arapske, indijske i evropske riječi nisu slične. Ako bolje pogledamo, ispostavlja se da svi moderni jezici na našem kontinentu, sa izuzetkom jezika Kine, Japana i jugoistočne Azije, imaju jednu jedinu osnovu. I najvjerovatnije je osnovan upravo zbog jezika kojim je Džingis Kan govorio. Mnoge tatarske riječi došle su do nas nepromijenjene, a neke su malo promijenile zvuk i (ili) značenje. Ogroman broj riječi, koje se smatraju isključivo ruskim, postojale su među Mogulima (tartarima), koje su imale isto značenje i izgovor:

• knjiga,
• novac,
• grožđice,
• dupe,
• cipela,
• željezo,
• aršin,
• kočijaš,
• Kremlj.

Možete nastaviti neograničeno. Ovo nisu ni ruske, ni tatarske, ni turske reči. Ovo je sva matrica na kojoj su nastali razni moderni jezici, ali imamo zajedničku.

Smiješna situacija s takvim "tatarskim" imenima kao što su Uhvati, Pobjegni, Kuchu-Bey, Pogodi, Baci, itd. Osjećate li to? Već počinjete da razumete tatarski jezik! I sva ova imena nisu fikcija. Podaci o njima sačuvani su u pravim hronikama. A ovo su samo imena poznatih ljudi, uglavnom kanova i njihovih guvernera. A koliko takvih nadimaka običnih ljudi nije uvršteno u kronike?

I evo još jednog zanimljivog trenutka. Mnogi složeni nadimci za tatare imali su završetak Chuk. Ne znam šta je tačno značilo, ali je vrlo vjerovatno da je chuk pokazatelj statusa nosioca imena. Samo su monarsi (Džingis-kan, Ogus-kan, Kublaj-kan) imali pravo da nose prefiks uz ime kan. I većina najviših zapovjednika Tartarije imala je imena s drugom riječju Bayadur (Chuchi-Bayadur, Amir-Bayadur). Oficiri nižeg ranga često su imali nadimke sa prefiksom Čuk. Sada, sjetite se koja su prezimena najčešća u Ukrajini? Sve je u redu. Pored "Jenka", mnogi Ukrajinci su i "Čuki" (Stančuk, Dmitričuk itd.). Vjerovatno zato što su svojedobno protiv njih ratovali hrabri momci po imenu Ku-Čuk, Kotjan-Čuk, Bilar-Čuk itd. U baltičkim republikama popularno je ime Margus, ali je i tatarsko. U kronikama različitih vremena spominje se nekoliko heroja po imenu Margus-Khan.

Ali najzanimljivije mi se čini zajedništvo tatarskih riječi i sanskrita. Zahvaljujući radovima S. V. Žarnikova, svijet je saznao da na ruskom sjeveru i u Indiji postoji veliki broj identičnih ili sličnih hidronima. Potpuno ista slika se uočava i sa hidronimima Tajmira i Sibira, prema N. S. Novgorodova. Od sebe ću dodati da na Kolimi, Čukotki i Jakutiji postoje i hidronimi koji nemaju etimologiju na jezicima lokalnih naroda, ali imaju jasno i jasno tumačenje na sanskrtu.

R. Indigirka

Na primjer, ime velike rijeke Indigirka prevedeno je kao planine Indije. Međutim, bilo je potrebno ne tražiti, izvorni govornik ruskog jezika je to mogao pretpostaviti. Ali kakve veze imaju Indija i Jakutija s tim? To je jednostavno. Nekada, u davna vremena, na teritoriji moderne Jakutije i Kolima postojala je zemlja koja se zvala i Indija. Štaviše, na kartama je bila navedena kao India Superiore, što na latinskom znači “Gornja Indija”, ili “Primordijalna Indija”.

Sada je vrijeme da se prisjetimo iranske Aveste koja kaže:

„Postojbina Arijaca je nekada bila svetla, lepa zemlja, ali je zli demon na nju poslao hladnoću i sneg, koji je počeo da je udara svake godine deset meseci. Sunce je počelo da izlazi samo jednom, a sama godina se pretvorila u jednu noć i jedan dan. Po savetu bogova, ljudi su otišli odatle zauvek."

Iz nekog razloga, naši su sunarodnici odmah odlučili da su potomci Arijaca samo Rusi. Ali da vas podsjetim da su Nemci nekada mislili da su oni pravi Arijevci, pa im stoga cijeli svijet duguje svoje postojanje. Takvo rezonovanje, ne samo da nema realnu osnovu, već je opterećeno i razvojem nacionalističkih osjećaja, koji neminovno vode ka uspostavljanju nacističke ideologije.

Po mom dubokom uvjerenju, svi narodi koji pripadaju kavkaskoj rasi direktni su potomci upravo tih Arijevaca. Štoviše, većina indoiranskih i centralnoazijskih naroda također su djeca naših zajedničkih predaka. A među nama nema nijednog naroda ili plemena koje ima pravo da se smatra boljim ili lošijim od drugih. I predstavnici drugih rasa se također ne mogu smatrati lošijim ili boljim. Oni su samo drugačiji. Ali oni ne duguju ništa bijelcima. A bijelci se ne mogu smatrati izuzetnim samo zato što su im preci navodno bili najnapredniji. Morate biti ponosni na svoja postignuća, a ne na zasluge svojih predaka, o čemu, naravno, morate pažljivo čuvati svoje sjećanje. Ali samo da ne bi bili gori od njih. U međuvremenu, ne vidim razloga da vjerujem da smo dostojni svojih predaka.

Bijelci su se razdvojili i počeli svađati jedni s drugima. A ovo je direktno kršenje zavjeta, za koje će sigurno uslijediti kazna. Ovo bi svi trebali zapamtiti. A da ne biste zaboravili, morate znati svoju istoriju. A priča je da svi imamo jednu zajedničku kulturnu bazu. Mi smo djeca istih roditelja i nemamo šta da dijelimo. Dokazi su nebrojeni, ali ću navesti samo jedno od najnovijih otkrića:

Svi znamo rusku riječ traktat. Lingvisti će prigovoriti, naravno, i reći će, kažu, ovo je od latinskog traktus, što znači „vući“. Postoji mnogo takvih tumačenja ruskih riječi, a vrlo malo ljudi sumnja u njihovu pouzdanost. Međutim, već sam prikupio čitavu zbirku primjera "posuđivanja iz latinskog". Osim osmeha, takve interpretacije ne mogu izazvati ništa. Pa, prosudite sami, koliko je jednostavnih seljaka, zanatlija i kočijaša, koji poznaju latinski, živjelo u srednjovjekovnoj Rusiji? Mislim da je oko deset ljudi regrutovano u najboljim vremenima. I nasadili su latinske reči po celoj teritoriji od Dunava do Beringovog moreuza? Apsurdno!

Kao i u slučaju riječi solidarnost (dati sol je sinonim za uzajamnu pomoć, gostoprimstvo je sinonim za gostoprimstvo), riječ trakt, kao i većina koja sadrži čestice ra, ar, ha, nema nikakve veze s latinskim. Putem se zvao put koji je bio višeg statusa od autoputa. Trag je državni put, koji se održava o trošku Yamskaya naloga. A sad, pažnja na pitanje: - Ustanova za odmor i ishranu vozača i njihovih putnika pored puta zvala se kafana, ali kako onda nazvati vozilo koje prevozi putnike i robu po samom putu? Očigledno, engleska riječ "trucktor".

Verzija nije neosporna, razumijem, međutim, takva indirektna potvrda jedinstva zajedničkog prajezika za sve stanovnike Euroazije bit će dovoljna za cijeli rječnik.

Carina

Ali glavni znakovi jedinstva kulture svih predstavnika kavkaske rase koji su živjeli istočno od Dunava, koji su, uz Slovene, uključivali i Mogule s Tatarima, su naravno običaji, od kojih su mnogi preživjeli do danas, a neke su posudili drugi narodi širom svijeta.

1. Običaj da se pozdravljaju rukovanjem.
2. Običaj skidanja kape i klanjanja, u znak posebnog poštovanja i povjerenja, pokazujući tako svoju bespomoćnost
3. Skinite vanjske cipele kada ulazite u stan i obujte kućne papuče.
4. Stavljanje štapa na ulazna vrata kao znak zabrane strancima da uđu u kuću. To se dešavalo ako je u kući bio pacijent (u svrhu karantene od zaraznih bolesti), u odsutnosti vlasnika ili ako su vlasnici zauzeti intimnim poslovima i ne žele dočekati goste. U pskovskim selima to se i dalje radi.
5. Operite ruke i lice prije jela, prije spavanja i poslije spavanja.
6. Redovno se kupajte i perite veš.
7. Obucite čisto donje rublje prije borbe.
8. Odlazeći u daleke zemlje, ponesite sa sobom šaku zemlje.
9. Ženu i sve goste i rodbinu smjestiti za stol lijevo, a muškarce desno.
10. Niko nije imao pravo da započne jelo prije najstarijeg od prisutnih.
11. Kao piće koristila su se samo pripremljena pića, a sirova voda je korišćena u krajnjem slučaju, u slučaju više sile.
12. Obavezno obrazovanje iz oblasti pismenosti i drugih nauka za svu djecu od najranijeg uzrasta.
13. Obavezna obuka za sve dečake, bez obzira na razred preko dvanaest godina, jahanje, veštine borbe pesnicama i posedovanje svih vrsta hladnog i malokalibarskog oružja.
14. Obavezno školovanje svih djevojčica, bez obzira na razred starijih od 12 godina, vještine iz oblasti ekonomije.
15. Rodna ravnopravnost u raspodjeli prava i odgovornosti.
16. Dužnost je izdržavati bespomoćne, udovice i siročad doživotno. Siročad su obično usvajana, a udovice su uzimane za drugu ili treću ženu
17. Kolektivna pomoć mladencima u izgradnji stana i njegovom uređenju sa svime što je potrebno za život nove porodice.
18. Poseban status gradskih domara, koji su djelovali kao okružni policajci i noćni čuvari, te su morali da vrše noćne obilaske čuvanih dvorišta i ulica, povremeno dajući signale uz pomoć udarača ili zvižduka.
19. Zajednički način života, u kojem su sve važne aktivnosti obavljali svi radno sposobni članovi, a sve važne odluke donosili su glasanjem sposobnih ljudi.
20. U prisustvu raznih imanja, odsustvo ropstva, u njegovom uobičajenom smislu, sve do Prve revizije 1718. koju je izvršio Petar I, nakon koje su kmetovi dobili status robe, postali predmet trgovine, razmjene i donacija.

Naravno, ovo je samo mali dio običaja i tradicije koji su bili isti za sve pagane koji su naseljavali Veliku Tartariju. A ključna riječ ovdje je riječ "pagani". Jedinstveni svjetonazor, zajednički koncepti dobra i zla, pravde, kosmogonije i svrhe čovjeka na Zemlji, stvorili su jedinstveno kulturno polje za predstavnike svih plemena i naroda, bez obzira na njihovo stanište. Ako nekoga uznemiruje termin "paganizam", možete koristiti koncept kao što je vedizam. Ovo ne mijenja suštinu.

Ali uspio sam pronaći puno sitnica koje također jasno pokazuju da u početku nije postojao "kulturni jaz" između Tatara i Slavena, što vidimo danas. Vrijedi puno, na primjer, takav nalaz:

Guillaume de Rubruck pominje u svojim dnevnicima, koje je pisao tokom putovanja na dvor Mangu-Khana, o torbama vezanim za pojas konjskih mogula. Ispostavilo se da su u njima jahači nosili svojevrsni "energetski" obrok, koji se sastojao od hranjivih orašastih plodova, korijena, suhih bobica i stisnutih u obliku dugmeta, tvrdih slanih komada sušenog svježeg sira. Prilikom dugih konjskih prelaza, jahači su, kako ne bi gubili vrijeme sjahajući za kuhanje, bili ojačani takvom mješavinom odmah u pokretu, sjedeći na konju. Očigledno je riječ o vrlo kaloričnoj hrani koja ne zauzima puno prostora, a ne opterećuje teret, jer se na dugom putu svaki gram viška kilograma pretvara u teret.

Sada pažnja! Ispostavilo se da su u carskoj vojsci postojale specijalne snage koje su vršile napade na pozadinu neprijatelja, vršile izviđanje, minirali jezike i organizovale sabotaže. Tako su "specijalci" tog vremena imali običaj da u misiju nose kese sa mešavinom sušenih bobica i orašastih plodova, skoro kao u danima Džingis-kana. Šta je to ako ne kontinuitet vojnih tradicija? Ali čudo od "dugmada" od slanog svježeg sira sušenog na suncu još uvijek je vrlo popularno u republikama srednje Azije, samo što se sada prave u obliku kuglica, a zovu se kurt.

Dakle, imam sve razloge da tvrdim da se kultura Slavena i Tatara nije ni po čemu razlikovala sve dok jedni nisu prešli na islam, a drugi na kršćanstvo. Ne obavezujem se da iznosim glavni zaključak iz svega ovoga, jer je on već jasniji od jasnog. A ako nije jasno, onda mi pokažite gdje su tatari, a gdje su Rusi na minijaturi koja prikazuje zauzimanje Jaroslavlja 1238. godine, a koja se nalazi u naslovu članka.