Porodica Mowgli živjela je u džungli 41 godinu bez kontakta sa svijetom

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

Prije skoro pola vijeka, rat je bacio dječaka iz vijetnamskog sela u džunglu. Odrastao je u šumi, nikada nije upoznao druge ljude, nije gledao televiziju, a za automobile je znao samo iz druge ruke. Nakon povratka u savremeni svijet čekala su ga mnoga iznenađenja. Ispričat ćemo vam priču o vijetnamskom pustinjaku Ho Van Langu, koji je proveo 41 godinu u džungli.

Godine 1972. američki avioni bombardirali su selo u kojem je živio Ho Van Thanh. Pred njegovim očima je umrla skoro cijela porodica. Preživeo je samo njegov sin - mali Lang, koji je tada imao samo dve godine. S njim se sakrio u džunglu kako bi pobjegao od neprijatelja. Sakrili su se u nizini u podnožju planinskog lanca, gdje je tekla rijeka, u kojoj je bila riba, a bilo je toplije nego na brdu. Tu je dječak proveo prve godine života.

Vijetnamska džungla je puna opasnosti - morali ste biti na oprezu da se ne suočite s grabežljivcima. Sve dok je logor bio branjen, nije bilo velike prijetnje za Langa ili njegovog oca. Sagradili su kolibe nekoliko metara iznad zemlje, koristeći debela stabla kao oslonac. Da bi vatra uvijek gorjela, morali su je, poput primitivnih ljudi, stalno podržavati.

Da bi dobili hranu, lovili su i sakupljali. Dječak i njegov otac jeli su voće, povrće, med i sve životinje koje su mogli ubiti. Lang je probao meso majmuna, pacova, zmija, guštera, žaba, slepih miševa i ptica, ali najviše od svega volio je ribu. S vremena na vrijeme su na dva mjesta zakrčili tok rijeke balvanima, a zatim su zaplivale ribe omamljivali kamenom i rukama ih izvlačili iz vode.

Život u džungli

Priča o Langu i njegovom ocu pomalo liči na priču o japanskom vojniku Hiru Onodi. Tokom Drugog svetskog rata branio je filipinsko ostrvo Lubang, a kada su ga Amerikanci zauzeli 1944. godine, sklonio se u planine sa ostacima japanskog garnizona. Nisu znali za predaju Japana i nastavili su da vode gerilski rat. Čak i kada je ostao sam, Onoda je odbio da položi oružje. U šumi se skrivao 30 godina i odustao tek 1974. godine.

Lang i njegov otac našli su se u istoj situaciji. Iako je rat u Vijetnamu odavno gotov, i dalje su vjerovali da je smrtonosno vratiti se kući. Dječak je odrastao daleko od civilizacije i nije mogao zamisliti drugi život. Godine su prolazile, ali jedina osoba s kojom je razgovarao bio je njegov otac.

Lang nikada nije vidio sat, a njegovo znanje o vremenu bilo je ograničeno na činjenicu da dan slijedi noć. Nije imao pojma ni o struji. Jedini izvori svjetlosti koje je poznavao bili su vatra i sunce. Lang je svoju pojavu zamišljao samo po odrazu u reci i nije mogao da broji više od deset.

„Pitao sam ga kako je svom ocu objasnio da je uhvatio 15 slepih miševa“, kaže španski putnik Alvaro Serezo, koji se sastao sa Langom. - Odgovorio je da je samo rekao "mnogo" ili "više od desetina""

Ali Lang je poznavao šumu kao svoj džep. Vijetnamski Tarzan imao je nevjerovatnu sposobnost da pronađe hranu bilo gdje. Gotovo sve biljke u džungli smatrao je jestivim, a ako je uspio uhvatiti životinju, onda je sve prošlo bez traga.

„U džungli sam video Langa kako jede slepe miševe kao masline“, kaže Serezo. "Progutao ih je cijele, zajedno s glavom i iznutricama."

Iako ih niko nije vidio, i Lang i njegov otac nosili su natkoljenice, a zimi su se od hladnoće štitili oblačenjem domaće odjeće od kore. Za sve vreme koje su proveli u džungli, nikada nisu imali ozbiljnijih zdravstvenih problema. Ponekad su morali da se nose sa prehladom ili trovanjem, ali se sve dobro završilo.

Čak i daleko od ljudi, nisu jeli rukama. Da bi to učinili, imali su bambusove štapove i razne kuhinjske potrepštine. U ranim godinama, Langov otac ga je pravio od bilo kojeg materijala pri ruci, uključujući čelik iz bombi koje su bacili Amerikanci. Tiganji, lonci i tanjiri koristili su aluminij, koji su pronašli u srušenom helikopteru - jednom od rijetkih objekata civilizacije koje je Lang vidio izbliza. Ostale, poput sijalica, automobila i televizora, znao je samo iz druge ruke.

Otac nije sve rekao sinu. Vjerovao je da rat još uvijek traje i želio je da se Lang boji drugih ljudi. Ali bilo je i drugih razloga. Nakon što je pobjegao u džunglu, dječak nije sreo žene, a nije ni znao za postojanje ženke. Otac mu nije pričao o ženama da bi "suzbio svoje instinkte". Plan je uspio. Čak i dok je Lang odrastao, nije iskusio ni najmanju seksualnu privlačnost.

U cijelom svom životu Lang je vidio samo petoro ljudi, ali čak i one - samo izdaleka. Nakon svakog takvog incidenta, on i njegov otac napuštali su poznata mjesta i selili se više u planine. U nekom trenutku su morali da stanu, jer su verovali da je vrh naseljen duhovima. Bili su zarobljeni: civilizacija se približavala s leđa, ali nije bilo kuda pobjeći.

Povratak civilizaciji

Langov otac je mislio da su američke bombe ubile cijelu njegovu porodicu, ali to nije bio slučaj. Jedan od sinova, po imenu Ho Wan Tri, preživio je i godinama je tražio oca i brata. Pomogle su mu glasine o ljudima koji žive u džungli, koje su se počele širiti selima u blizini mjesta gdje su se skrivali Lang i njegov otac.

Godine 2013. sreo ih je u šumi u blizini naselja Tra Sin u provinciji Quang Ngai. Do tada su se skrivali od ljudi više od 40 godina. Posljednje godine su bile posebno teške za Langa. Noću nije mogao da spava, jer se bojao da će njegov stari i bolesni otac pasti sa drveta. U planinama je bilo teže pronaći hranu i nemoguće je pecati, pa je Lang ostao bez svoje omiljene hrane.

Brat se počeo redovno sastajati s njima i nagovarati ih da se vrate kući. Otac nije odmah povjerovao da je to zaista njegov sin i plašio se da napusti poznatu šumu. Lang je, s druge strane, sa radošću prihvatio pojavu rođaka i nije mu smetalo kada ih je posjetio i donio sol i začine. On je dragovoljno pristao da pođe s njim u selo.

Kada je njegov brat došao po njih automobilom, Lang nije mogao vjerovati svojim očima. Za automobile je čuo od svog oca kada je bio mali. Lang je cijelo putovanje proveo zureći kroz prozor u džunglu koja je prolazila. Nikad prije nije osjetio takvu brzinu.

Sve je u selu izgledalo čudno. Lang je bio iznenađen što su životinje držane kao "prijatelji". U džungli su ga se životinje plašile i pokušale su pobjeći. Prvi put je vidio žene i naučio ih razlikovati od muškaraca, ali nije shvatio u čemu je tačno razlika. U gastronomskom smislu, glavno otkriće bila je riba iz okeana, koja mu je odmah postala omiljena hrana.

„Uveče ga je pogodilo električno svetlo koje je dolazilo od sijalica“, kaže Serezo. - Sposobnost da uživa u svetlosti čak i noću činila mu se nešto potpuno neverovatno. I nakon toga je prvi put ugledao TV, što je znao i po očevim riječima. Stoga je znao da ljudi na ekranu ne sjede 'unutar' kutije."

Kada je španski putnik upoznao Langa i njegovog oca, živeli su u selu treću godinu, polako se prilagođavajući civilizaciji. Langu je prva godina bila najteža iz više razloga, od kojih su glavni zdravstveni problemi zbog novih bakterija i virusa u njegovom tijelu. Njegov otac se nije pomirio sa prinudnim povratkom i još je bio rastrzan u džunglu, ali Lang je volio život u selu. Većinu svog vremena provodio je pomažući bratu da radi u polju.

"Nakon prvih sati razgovora s njim, mogao sam reći da je Lang bio oduševljen idejom da se prvi put nakon dugo vremena vrati u džunglu odakle dolazi", napisao je Serezo na svom blogu. "Lang je bez oklijevanja prihvatio poziv i zajedno sa njegovim bratom i prevodiocem vratili smo se u srce džungle."

Langovo direktno ponašanje podsjetilo je putnika na dijete. Primijetio je da se njegov smisao za humor gotovo ne razlikuje od dječjeg. Voleo je da kopira izraze lica i jako se zabavljao igrajući Ku-ku, koji deca vole. Lang je priznao Serezu da vjeruje u Boga, ali vjeruje da je mjesec napravio čovjek, a zatim ga je svaki dan vješao s neba konopcem. Znao je za smrt i znao je da će jednog dana umrijeti, ali je odbio da priča o ovoj temi.

Pustinjak je ostavio neizbrisiv utisak na Sereza.

“U početku sam namjeravao od njega naučiti samo o novim tehnikama preživljavanja”, napisao je. „Ali ubrzo sam shvatio da sam, a da to nisam primetio, upoznao jednog od najsimpatičnijih ljudi koje sam ikada sreo.”