Kako sam se kandidovao za guvernera. Mark Twain o moći medija

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

U ovoj kratkoj izmišljenoj priči, slavni američki pisac Mark Twain savršeno je pokazao da je moderna politička i pravna teorija podjele vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast manjkava - iz jednostavnog razloga što u stvarnosti još uvijek postoji barem ideološka moć koja se ostvaruje kroz kontrolu nad masovnim medijima.

I kao što je autor pokazao jednostavnim primjerom, ideološka moć zauzima dominantnu poziciju u ovom sistemu. Priča je napisana 1870. godine, ali od tada se njena važnost samo povećavala

Kako sam se kandidovao za guvernera, 1870

Prije nekoliko mjeseci, kao nezavisni, nominiran sam za kandidata za guvernera velike države New York. Dvije velike stranke su nominovale gospodina Johna T. Smitha i gospodina Blanka J. Blanka, ali sam znao da imam važnu prednost u odnosu na ovu gospodu, naime, neokaljanu reputaciju. Trebalo je samo prelistati novine da bi se uvjerio da su ti dani, ako su ikad bili pristojni ljudi, davno prošli.

Bilo je sasvim očito da su posljednjih godina zaglibili u svakojake poroke. Uživao sam u svojoj nadmoći nad njima i radovao se u dubini duše, ali određena misao, poput mutnog potoka, potamnila je spokojnu površinu moje sreće: uostalom, moje ime će sada biti na svačijim usnama zajedno s imenima ovi nitkovi! Ovo je počelo da me sve više muči. Na kraju sam odlučio da se posavetujem sa bakom.

Starica je odgovorila brzo i odlučno. U njenom pismu je pisalo: „U celom svom životu niste počinili nijedno nečasno delo. Niko! Ali pogledajte samo novine i shvatićete kakvi su ljudi gospodin Smith i gospodin Blank. Procijenite sami, možete li se dovoljno poniziti da uđete u političku borbu s njima?"

To je ono što me proganja! Cele noći nisam ni namignuo. Na kraju sam odlučio da je prekasno za povlačenje. Ja sam se obavezao i moram se boriti do kraja.

Za doručkom, nehajno listajući novine, naišao sam na sljedeći članak i, istinu govoreći, bio potpuno zaprepašten: „Krivokletstvo. Možda će se sada, govoreći narodu kao kandidat za guvernera, g. Mark Twain udostojiti da objasni pod kojim okolnostima je osuđen za kršenje zakletve od strane trideset i četiri svjedoka u gradu Wakawake (Kočinčina) 1863. godine? Krivokletstvo je izvršeno s namjerom da se od siromašne udovice i njene bespomoćne djece odsiječe bijedan komad zemlje sa nekoliko stabala banana - jedino što ih je spasilo od gladi i siromaštva. U svom interesu, ali i u interesu birača, koji će, kako se gospodin Twain nada, glasati za njega, dužan je da razjasni priču. Hoće li se odlučiti?"

Oči su mi samo iskočile od čuđenja. Kakva gruba, besramna kleveta! Nikada nisam bio u Cochin-Chin! Nemam pojma o Wakawakeu! Nisam mogao da napravim razliku između drveta banane i kengura! Jednostavno nisam znao šta da radim. Bio sam bijesan, ali potpuno bespomoćan.

Prošao je cijeli dan, a ja i dalje ništa nisam uradio. Sljedećeg jutra u istim novinama pojavili su se sljedeći redovi: „Značajno! Treba napomenuti da gospodin Mark Twain suvislo ćuti o svom krivokletstvu u Cochinu!" (Kasnije, tokom čitave predizborne kampanje, ove novine su me zvale ništa drugo do "Vile Oathbreaker Twain".)

Zatim su druge novine objavile sljedeću bilješku: „Preporučljivo je saznati hoće li se novi kandidat za guvernera udostojiti da objasni sugrađanima koji se usude glasati za njega jednu čudnu okolnost: da li je istina da su njegovi suborci u u kasarni u Montani svako malo nestajale su razne sitnice koje su se uvijek nalazile ili u džepovima gospodina Twaina, ili u njegovom "koferu" (stare novine u koje je zamotao svoje stvari). Da li je istina da su drugovi konačno bili primorani, za svoju korist, gospodinu Twainu, da mu daju prijateljski prijedlog, da ga namažu katranom, ubacuju u perje i nose ga ulicama na motki, a zatim ga savjetuju da brzo raščiste prostorije koje je zauzeo u logoru i zauvijek zaboravi put do tamo? ? Šta će gospodin Mark Twain odgovoriti na ovo?"

Može li se izmisliti nešto podlije! Nikada u životu nisam bio u Montani! (Ove me novine od tada zovu "Tven, lopov iz Montane.")

Sada sam sa strahovitim oprezom počeo da otvaram jutarnje novine - ovako vjerovatno podiže ćebe čovjek koji posumnja da negdje u krevetu vreba zvečarka.

Jednom mi je palo na pamet: „Klevetnik je uhvaćen! Michael O'Flanagan Esq iz Five Points, g. Snab Rafferty i g. Catty Mulligan iz Water Streeta svjedočili su pod zakletvom da je drska tvrdnja g. Twaina da je pokojni djed našeg vrijednog kandidata gospodina Blanka obješen zbog pljačke na autoputu, podla i smiješna, neosnovana kleveta. Svakom pristojnom čovjeku u duši će se žaliti kako se neki ljudi, da bi postigli politički uspjeh, upuštaju u bilo kakve gnusne trikove, skrnave grobove i ocrnjuju poštena imena pokojnika. Pri pomisli na tugu koju je ova gnusna laž nanijela nevinim rođacima i prijateljima preminulog, gotovo smo spremni da savjetujemo uvrijeđenu i ljutu javnost da odmah izvrši strašnu odmazdu klevetniku. Međutim, ne! Neka ga muči kajanje! (Iako, ako mu naši sugrađani, zaslijepljeni bijesom, u žaru bijesa nanesu tjelesne povrede, sasvim je očigledno da se nijedna porota neće usuditi da ih optuži i nijedan sud se neće usuditi da osudi učesnike u ovom slučaju.)

Pametna završna fraza je, očigledno, ostavila pravi utisak na javnost: baš te noći morao sam žurno da skočim iz kreveta i bežim iz kuće na zadnja vrata, a "uvređena i ljuta publika". provalila kroz ulazna vrata i u naletu pravednog ogorčenja počela da mi tuče prozore i razbija nameštaj, a uzgred je sa sobom ponela i neke moje stvari. A ipak se mogu zakleti svim svecima da nikada nisam oklevetao dedu gospodina Blanka. Štaviše, nisam imao pojma o njegovom postojanju niti sam čuo njegovo ime. (Usput napominjem da su me gore pomenute novine od tada počele nazivati "Tven, skrnavitelji grobova.")

Ubrzo mi je pažnju privukao sljedeći članak:

“Dostojan kandidat! Gospodin Mark Twain, koji je sinoć trebao održati gromoglasan govor na skupu Independenta, nije se pojavio na vrijeme. U telegramu koji je stigao od doktora, gospodina Twaina, piše da ga je oborio kočija koja je jurila punom brzinom, da ima slomljenu nogu na dva mjesta, da doživljava najteže muke i takve gluposti. Nezavisni su dali sve od sebe da prihvate ovu patetičnu rezervu i pravili se da ne znaju pravi razlog izostanka ozloglašenog negativca kojeg su izabrali za svog kandidata. Ali sinoć se mrtav pijani čovjek na sve četiri uvukao u hotel u kojem živi gospodin Mark Twain. Neka nezavisni sada pokušaju dokazati da ovo sranje kopile nije bio Mark Twain. Konačno sam uhvaćen! Podmetanje neće pomoći! Cijeli narod glasno pita: "Ko je bio ovaj čovjek?"

Nisam mogao vjerovati svojim očima. Ne može biti da je moje ime bilo povezano sa tako monstruoznom sumnjom! Pune tri godine nisam uzimao u usta ni pivo, ni vino, ni alkoholna pića. (Očigledno je vrijeme uzelo danak i počeo sam da se hvatam, jer sam bez mnogo ljutnje pročitao svoj novi nadimak u sljedećem broju ovih novina: „Tven, bela groznica“, iako sam znao da će taj nadimak ostati sa mnom do kraj predizborne kampanje.)

Do tada su na moje ime počela stizati mnoga anonimna pisma. Obično su bili sljedećeg sadržaja:

Ili:

Ostala slova su bila u istom duhu. Mogao bih da ih citiram ovde, ali mislim da su čitaocu dovoljni. Ubrzo su me glavne novine Republikanske stranke "uhvatile" u podmićivanju birača, a centralno tijelo demokrata "izvelo me na čistu vodu" zbog kriminalne iznude novca. (Tako sam dobio još dva nadimka: "Tven, Prljavi Dodžer" i "Tven, podli ucenjivač.")

U međuvremenu su sve novine sa strašnim vriskom počele da traže "odgovor" na optužbe protiv mene, a čelnici moje stranke su izjavili da će dalje ćutanje uništiti moju političku karijeru. I kao da to dokaže i podstakne, sledećeg jutra u jednom od novina je bio tekst poput ovog: „Divite se ovoj temi! Nezavisni kandidat i dalje tvrdoglavo ćuti. Naravno, ne usuđuje se da izgovori ni reč. Optužbe na njegov račun pokazale su se prilično pouzdanim, što dodatno potvrđuje i njegova elokventna šutnja. Od sada je žigosan za ceo život! Pogledajte svog kandidata, nezavisni! Na ovom podlom kršitelju zakletve, na lopovu iz Montane, na Defileru grobova! Pogledajte svog inkarniranog Bijelog delirijuma, svog Prljavog Dodgera i Podlog ucjenjivača! Pogledaj to, ispitaj sa svih strana i reci mi da li se usuđuješ dati poštene glasove ovom nitkovu, koji je svojim teškim zločinima zaradio toliko odvratnih nadimaka i ne usudi se ni usta otvoriti da barem opovrgne jedan od njih."

Očigledno je bilo nemoguće izbjeći dalje, i, osjećajući se duboko poniženo, sjeo sam da "odgovorim" na svu ovu gomilu nezasluženih prljavih kleveta. Ali nisam uspeo da završim posao, jer se sledećeg jutra u jednom od novina pojavila nova strašna i zlonamerna kleveta: optužen sam da sam zapalio ludnicu sa svim njenim stanovnicima, jer mi je kvario pogled sa prozora.. Tada me obuzeo užas.

Onda je stigla poruka da sam otrovao strica da bih preuzeo njegovu imovinu. Novine su uporno zahtijevale obdukciju. Bojao sam se da ću izgubiti razum. Ali to nije dovoljno: optuživali su me da sam se, kao staratelj sirotišta za nahode, pod patronatom svojih preživjelih bezubih rođaka priključio poziciji žvakaće hrane za kućne ljubimce. U glavi mi se vrtjelo. Konačno, besramni progon kojemu su me neprijateljske stranke izložile dostigao je svoju najvišu tačku: na nečiji poticaj tokom predizbornog skupa, devetoro djece svih boja kože i u najrazličitijim krpama popelo se na podij i, držeći se za moje noge, počelo da vikne: "Tata!"

Nisam to mogao podnijeti. Spustio sam zastavu i predao se. Kandidiranje za guvernera države New York je bilo previše za mene.

Napisao sam da povlačim svoju kandidaturu i u naletu gorčine potpisao: „Sa savršenim poštovanjem Vaši, nekada pošteni čovjek, a sada: Podli kršitelj zakletve, lopov iz Montane, Defiler grobnica, Bijela groznica, Prljavi Dodger i podli ucjenjivač Mark Twain."