Zharnikova S.V. Ko smo mi u ovoj staroj Evropi?

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

… u sjevernoruskim dijalektima riječi često nose arhaičnije značenje od onog koje je sačuvano u modificiranom i uglađenom obliku u svetom jeziku svećenika Drevne Indije.

Na sjevernom ruskom, gayat je čistiti, dobro rukovati, a na sanskrtu gaya je kuća, farma, porodica.

Na vologdskim dijalektima karta je uzorak utkan na prostirku, a na sanskrtu karte se vrte, režu, razdvajaju. Riječ prastava, odnosno tkana ukrasna ili vezena traka koja krasi rub košulje, krajeve peškira i općenito ukrašava odjeću, na sanskrtu znači - pjesma hvale: uostalom, u pjesmama Rig Vede, sveta govor se stalno povezuje s ornamentom tkanine, a poetsko stvaralaštvo mudraca upoređuje se sa tkanjem - "Himnotkanje", "himno tkanje" i tako dalje.

Vjerovatno bi upravo u sjevernoruskim dijalektima trebalo tražiti objašnjenje kako se pripremao ritualni pijani napitak od soma. U tekstovima Rig Vede stalno se spominje određena "žrtvena slamka" koja je neophodna za pripremu some:

“Sa podignutom kantom, širenjem

Žrtvovana slama prilikom žrtvovanja tokom lijepog obreda, Okrećem je (tako da ona daje) više prostora bogovima."

ili

“Na žrtvenoj slamci ovog čovjeka

Iscijeđena soma za žrtvu (ovog) dana, Izgovara se himna i (pije) opojno piće."

Som se, kao što znate, mešao sa mlekom i medom.

Ali upravo je u Vologdskoj oblasti korišten uređaj napravljen od slame presavijene u obliku rešetke za filtriranje piva. Dakle, tajanstveno piće bogova nije bilo infuzija efedre ili mušice, ne mliječna votka, kako sugeriraju brojni istraživači, već, po svemu sudeći, pivo, čije se tajne pripreme još uvijek čuvaju u tajnosti u zabačenim kutovima. ruskog severa. Dakle, stari ljudi kažu da se ranije pivo (a sada i votka) kuvalo sa mlekom i medom i dobijalo hmeljno piće sa neverovatnim svojstvima.

Ali ove nevjerovatne riječi mogu se čuti ne samo u selima ruskog sjevera. Evo dvije mlade i sasvim moderne žene u dvorištu jedne vologdske kuće, a, vjerovatno, govoreći o trećoj, jedna od njih kaže: „Divja je ima da hoda u rupi, čovjek zarađuje toliki novac.“Koja je ovo čudna riječ - divya? Ispostavilo se da to doslovno znači sljedeće - dobro, lako, nevjerovatno. Tu je i riječ divye - čudo, mreža je nevjerovatna. A na sanskritu? Sasvim tačno, divya znači nevjerovatan, lijep, divan, nebeski, veličanstven.

Ili još jedan gradski razgovor: „Kakve lokve u dvorištu, pukla je vodovodna cijev. Zato je šutnula i slomila ruku. Očigledno je dotični gubitnik pao u vodu. Vraćajući se ponovo na sanskrit, napominjemo da postoji kulya ili kula - potok, rijeka. Ali na ruskom sjeveru postoje rijeke sa ovim imenom: Kula, Kuloi, Kulat, Kulom i tako dalje. A osim njih, postoji i mnogo rijeka, jezera i naselja čija se imena mogu objasniti pozivanjem na sanskrit. Obim časopisnog članka ne dozvoljava nam da ovdje predstavimo cijelu ogromnu listu, koja broji hiljade naslova, ali evo nekih od njih:

Stilizovani ženski Vologdanski vez 19. veka (levo).

Indijski vez iz istog vremena.

Zanimljivo je da se imena mnogih rijeka - "svetih krinita", koja se nalaze u staroindijskom epu "Mahabharata", nalaze i na našem ruskom sjeveru. Nabrojimo one koji se doslovno podudaraju: Alaka, Anga, Kaya, Kuizha, Kushevanda, Kailasa, Saraga.

Ali tu su i rijeke Ganga, Gangreka, jezera Gango, Gangozero i mnoge, mnoge druge.

Naš savremenik, istaknuti bugarski lingvista V. Georgiev je istakao sljedeću vrlo važnu okolnost: „Geografska imena su najvažniji izvor za određivanje etnogeneze datog područja. Što se tiče održivosti, ovi nazivi nisu isti, najstabilniji su nazivi rijeka, posebno glavnih." Ali da bi se očuvala imena, potrebno je očuvati kontinuitet populacije koja prenosi ta imena s generacije na generaciju. Inače dolaze novi narodi i sve zovu na svoj način. Tako je 1927. godine tim geologa "otkrio" najvišu planinu subpolarnog Urala. Lokalno stanovništvo Komi ga je zvalo Narada-Iz, Iz - na Komiju - planina, stena, ali šta znači Narada - niko nije mogao da objasni. I geolozi su odlučili u čast desete godišnjice Oktobarske revolucije i, radi jasnoće, preimenovati planinu i nazvati je Narodnaya. Tako se sada zove u svim glasilima i na svim kartama. Ali drevni indijski ep govori o velikom mudracu i pratiocu Naradi, koji je živio na sjeveru i prenosio naredbe bogova ljudima, a zahtjeve ljudi bogovima.

Istu ideju izneo je još 20-ih godina našeg veka veliki ruski naučnik akademik A. ISobolevski u svom članku „Imena reka i jezera ruskog severa”: „Polazna tačka mog rada je pretpostavka da su dve grupe imena su međusobno srodni i pripadaju istom jeziku indoevropske porodice, koji ja za sada, u iščekivanju prikladnijeg pojma, nazivam skitskim."

Šezdesetih godina našeg veka, švedski istraživač G. Ehanson, analizirajući geografska imena severa Evrope (uključujući ruski sever), došao je do zaključka da se zasnivaju na nekoj vrsti indoiranskog jezika.

"Pa šta je bilo i kako su sanskritske riječi i imena dospjeli na ruski sjever?" - pitate. Poenta je da oni nisu došli iz Indije u Vologdu, Arhangelsk, Olonec, Novgorod, Kostromu, Tver i druge ruske zemlje, već upravo suprotno.

Imajte na umu da je najnoviji događaj opisan u epu "Mahabharata" velika bitka između naroda Pandava i Kaurava, za koju se vjeruje da se dogodila 3102. godine prije Krista. e. na Kurukshetri (Kursk polje). Od ovog događaja tradicionalna indijska hronologija počinje odbrojavanje najgoreg vremenskog ciklusa - Kaliyuge (ili vremena kraljevstva božice smrti Kali). Ali na prijelazu iz 3-4. milenijuma pr. e. Na indijskom potkontinentu još nije bilo plemena koja su govorila indoevropskim jezicima (i, naravno, sanskritom), ona su tamo došla mnogo kasnije. Tada se postavlja prirodno pitanje: gdje su se borili 3102. godine prije Krista? e., odnosno prije pet milenijuma?

Početkom našeg veka, istaknuti indijski naučnik Bal Gangadhar Tilak pokušao je da odgovori na ovo pitanje analizirajući drevne tekstove u svojoj knjizi "Arktička domovina u Vedama", koja je objavljena 1903. godine. Po njegovom mišljenju, domovina predaka Indoiranaca (ili, kako su se oni nazivali, Arijaca) bila je na sjeveru Evrope, negdje blizu Arktičkog kruga. O tome svjedoče sačuvane legende o godini, koja je podijeljena na svijetlu i tamnu polovicu, o ledenom moru mlijeka, iznad kojeg svjetluca sjeverno svjetlo ("Blistavitsy"), o sazviježđima ne samo polarnih, ali i polarnih širina koje kruže u dugoj zimskoj noći oko Polarne zvezde… Drevni tekstovi govorili su o proljetnom topljenju snijega, o ljetnom suncu koji nikad ne zalazi, o planinama koje se protežu od zapada prema istoku i dijele rijeke na one koje teku na sjever (u Mliječno more) i koje teku na jug (u Južno more).

Upravo su ove planine, koje su brojni naučnici proglasili "mitskim", postale kamen spoticanja za istraživače koji su pokušali, prateći Tilaka, da preciznije utvrde gdje se nalazi zemlja opisana u Vedama i "Mahabharati", kao iu sveta knjiga starih Iranaca "Avesta". Nažalost, indolozi se rijetko obraćaju ruskim regionalnim dijalektološkim rječnicima, praktički ne poznaju srednjorusku, a još više sjevernorusku toponimiju, ne analiziraju geografske karte i jedva se upuštaju u radove svojih kolega iz drugih oblasti nauke: paleoklimatologa, paleobotaničara, geomorfologa.. Inače bi davno obratili pažnju na visoravni, koji se zovu Sjeverni Uval, koji se protežu od zapada prema istoku, označeni svijetlosmeđom bojom na karti evropskog dijela Rusije. Oni su ti koji, povezujući se s Timanskim grebenom, Subpolarnim Uralom na istoku i visovima Karelije na zapadu, stvaraju taj luk visina, koji je, kako su vjerovali drevni Arijevci, podijelio njihovu zemlju na sjever i jug. Na tim geografskim širinama je Ptolomej (II vek nove ere) postavio Ripeyskne, Hiperborejske ili Alaunske planine, analogne svetim planinama Meru i Khara iz arijevske antike. Napisao je da „Alaunski Skiti žive unutar Sarmatije, čine granu jakih Sarmata i zovu se Alauni“. Ovdje ima smisla pozvati se na opis pejzaža Vologdske provincije, koji je 1890. napravio NA Ivanitsky: „Takozvani greben Ural-Alaunskaya proteže se duž južne granice pokrajine, zahvatajući Ustisolski, Nikolski, Totemski, Okruzi Vologda i Gryazovetsky. To nisu planine, već nagnuta brda ili ravne visove koji služe kao vododjelnica između sistema Dvine i Volge." Mora se pretpostaviti da vologdaski seljaci, koji su ova brda (kao i njihovi očevi, djedovi i pradjedovi) zvali Alaun planinama, uglavnom nisu čitali Ptolomeja i jedva su sumnjali u toliku starinu ovog imena. Da su se istraživači koji traže arijevsku pradomovinu i svete planine Arijaca okrenuli Ptolomejevoj "Geografiji", radovima severnoruskih lokalnih istoričara prošlih i ranih vekova ili radovima modernih geomorfologa, tada bi mnogi problemi bili otklonjeni. davno. Dakle, jedan od najvećih geomorfologa našeg vremena, Yu. A. Meshcheryakov, nazvao je Sjeverni Uvaly "anomalijom Ruske ravnice" i naglasio da su oni glavna slivova sliva sjevernog i južnog mora. Govoreći o tome da im više uzvisine (Srednjoruska i Volga) ustupaju ulogu glavne granice sliva, izveo je sljedeći zaključak: južna mora". A upravo tamo gdje se Sjeverni Uvali proteže od zapada prema istoku, do danas su u najvećoj mjeri sačuvana imena rijeka, jezera, sela i sela, objašnjena samo uz pomoć svetog jezika Arijaca - sanskrita. Tu se tradicija drevnih geometrijskih ornamenata i predmetnih kompozicija, čije se porijeklo nalazi u raznim arheološkim kulturama Evroazije, zadržala u tkanju i vezenju ruskih seljanki do sredine 20. stoljeća. I prije svega, to su oni ukrasi, često vrlo složeni i teški za implementaciju, koji su bili obilježje arijevske antike.

U 2. milenijumu pne. e. (a možda i nešto ranije) došla su u sjeverozapadnu Indiju plemena farmera i stočara, koji sebe nazivaju "Arijevci". Ali nisu svi otišli. Neki dio je, vjerovatno, ipak ostao na prvobitnoj teritoriji.

U junu 1993. godine, mi, grupa radnika nauke i kulture regije Vologda i naši gosti - folklorna grupa iz Indije (Zapadni Bengal), plovili smo motornim brodom rijekom Sukhona, od Vologde do Velikog Ustjuga. Indijski tim predvodile su dvije žene sa nevjerovatnim imenima - Darwini (davalac svjetla) i Vasanta (proljeće). Motorni brod je polako plovio prelijepom sjevernom rijekom. Gledali smo u cvjetne livade, stoljetne borove, u seoske kuće - dvospratnice, na prugaste strme obale, na tihu površinu vode, divili se zanosnoj tišini bijelih sjevernih noći. I zajedno smo bili iznenađeni koliko toga imamo zajedničkog. Mi, Rusi, jer naši gosti iz Indije mogu za nama da ponavljaju reči popularne pop pesme, praktično bez naglaska. Njima, Indijancima, poznata su imena rijeka i sela. A onda smo zajedno pogledali ukrase, napravljene upravo na onim mjestima gdje je prošao naš brod. Teško je opisati osjećaj koji doživljavate kada gosti iz daleke zemlje, pokazujući na jedan ili drugi vez vologdskih seljanki iz 19. - početka 20. stoljeća, koji se nadmeću jedna s drugom, kažu: „Ovo je u Orisi, a ovo je u Radžastanu, i izgleda kao ono što se dešava u Biharu, a ovo je u Gujeratu, a ovo je kao mi u Bengalu. Bilo je radosno osjećati snažne niti koje nas povezuju kroz milenijume sa našim dalekim zajedničkim precima.

Godine 1914. Valery Bryusov je napisao pjesme, koje će, po svemu sudeći, potvrditi više od jednog naučnog rada.

Nema potrebe za varljivim snovima

Nema potrebe za lijepim utopijama:

Ali Rock postavlja pitanje

Ko smo mi u ovoj staroj Evropi?

Slučajni gosti? horda, Dolazeći sa Kame i Oba, To uvek diše besom

Da li se sve ruši u besmislenom bijesu?

Ili smo mi tako veliki ljudi

Čije ime neće biti zaboravljeno

Čiji govor još peva

U skladu sa napjevom na sanskritu.

f. Nauka i život, 1997, br