Gorbačovljeva plata prije nego što je dao SSSR da se rasparča
Gorbačovljeva plata prije nego što je dao SSSR da se rasparča

Video: Gorbačovljeva plata prije nego što je dao SSSR da se rasparča

Video: Gorbačovljeva plata prije nego što je dao SSSR da se rasparča
Video: Самый быстрый Мерседес 221 / Mercedes S klasse 221 НЕ AMG! 2024, Marš
Anonim

Od 1982. godine imam priliku raditi u jednoj od brojnih geodetskih ekspedicija. 7-8 mjeseci u godini, tokom tople sezone, morao sam da radim u planinama i pustinjama Uzbekistana, Tadžikistana i Kirgistana. Šarm pustinje Kyzyl Kum sa rijetkim i iznenadnim oazama i planine Pamir i Tien Shan sa svojim vrhovima, kamenim slikama primitivnih ljudi privukli su, vjerovatno, sve moje mlade vršnjake. Šatori, ruksaci, lomače sa kotlićima… Plus, kombinacija posla sa užitkom, odnosno sa dobrim platama po sovjetskim standardima.

Upravo o ovim standardima i platama želim da prenesem svoja sjećanja i osjećaje.

Moja plata u takvim sezonama iznosila je oko 500-700 rubalja mjesečno.

Koje su bile plate u zemlji za koje smo ja ili mi tada znali? Moj otac je, na primjer, radio u fabrici za proizvodnju poljoprivrednih mašina, imao je prosječnu platu od 180 rubalja. Ako bi ostao na prekovremenom, mogao bi donijeti platu od 230 rubalja. Za nekoliko mjeseci udarnog rada mogao je zaraditi 270. Bio je dugogodišnji "šok radnik komunističkog rada" sa svim tada dospjelim slovima i značkama.

Majka, koja je bliža starosnoj dobi za penzionisanje i ranije je radila kao obična službenica jednog od lokalnih ministarstava i primala platu od 140 rubalja, otišla je na gradilište da radi kao moler. I već tamo je mogla zarađivati ispod 200. Oboje su se penzionisali 1985. godine, sa najvećim penzijama u to vreme od 132 rublje.

Dok je radio u fabrici, moj otac je dobio stan, ali je odbio, jer je već postojao stan. A na istom mestu je njihov sindikalni odbor nudio vaučere, 70-ih i 80-ih godina - za Japan i Kanadu, kako se sada sećam, po ceni od 3.000 rubalja sa avionskim prevozom, ali je i on odbio…

Kako zbog činjenice da je ranije, po prirodi svoje djelatnosti, gledao na svijet, tako i zbog činjenice da nema šta da gleda od kapitalista. Ali moji roditelji i ja smo voljeli putovati po zemlji.

Plata laboratorijskog asistenta u nekom istraživačkom institutu bila je 90 rubalja, a ovo je, po mom mišljenju, bila najniža plata u zemlji. Sa prosječnom platom u zemlji od 170-190 rubalja, oko 85% stanovništva tada je pripadalo stabilnoj srednjoj klasi pod socijalizmom.

Nomenklatura partijske državne farme tada je brojala oko milion i osamsto hiljada ljudi, od okružnog komiteta-okružnog izvršnog odbora do oblasnog komiteta-republičkog komiteta-centralnog komiteta. Plata ministra sindikata je u prosjeku iznosila 500-600 rubalja, u zavisnosti od obima posla. Kandidat za član Politbiroa dobio je (od "partijskog zlata") 600 rubalja. Član Politbiroa Centralnog komiteta KPSS 800 rubalja. Generalni sekretar Centralnog komiteta KPSS - 1100.

1985. godine, u vezi sa prijemom na večernji odsjek na fakultetu, moje ekspedicije su se završile i "morao sam" postati nastavnik. Sa platom od jedne i po stope i vodstvom u učionici, počeo sam primati "prosjačkih" 140. Pisanje teza za diplomce mi je pomoglo. Nekoliko diplomskih radova dalo je još jednog upravitelja mjesečno.

Sa "perestrojkom" i "socijalizmom sa ljudskim licem", takav diplomski rad za neke je postao gotovo norma. Da, i da se nešto ugura u lokalne novine, pao je i peni.

Izdavanjem "Zakona o kooperaciji" 1988. godine, bilo je moguće osnovati zadrugu. A onda je počelo…

Njegova ruka, kako kažu, je gospodar. Da, i "pomoć" u obliku cijena usluga stigla je na vrijeme iz Moskve. Plata je počela da varira u iznosu od 3.000 rubalja do 15.000 mesečno. A plata još uvijek sovjetske većine u zemlji, sve do pavlovske reforme, bila je ista. Kao, međutim, i cijene hrane. Druga je stvar što su do kraja 80-ih godina ovi proizvodi u mnogim gradovima prestali biti dovoljni, pojavili su se lokalni deficiti.

Imati Gorbačovplata generalnog sekretara i predsjednika iznosila je ukupno 3.000 rubalja.

Ali, ipak, evo cijena koje pamtim.

Hleb - od 16 do 24 kopejke, pakovanje "Prima" - 14 kopejki (ne uzimam vreme za "duvanske nemire" zbog njegovog odsustva, kao i drugih cigareta), pušio sam bugarski "BT" za 80 kopejki ("Marlboro" ili "Pall Mall" proizvodnje Java, kada se pojavio 1989., koštao je jednu i po rublju, ovo je bio maksimum), krompir - 16 kopejki, mleko - 24 kopejke po litru, desetak jaja - 90 kopejki, boca bijelog stolnog vina - 1,10, govedina - 1p. 80 kopejki, pecivo na tržištu - 5 rubalja, votka Pshenichnaya - 5,30, cene knjiga kretale su se od 50 kopejki do 3-4 rublje, holandski sir od tri rublje po kilogramu, poludimljena kobasica - 6 rubalja, komplet za plivanje (maska, peraje, cijev) košta 7,50, kineska termosica - 7-8 rubalja, kamera Smena - 15 rubalja, karta za voz Moskva-Alma-Ata - 34 rublje, avio karta od Rige do Taškenta - 74 rublje, somot pantalone "Montana" špekulanti - 300 rubalja, farmerke "Levi Straus" -250, majica - pedeset dolara, odlazak u restoran sa devojkom od 15 do 25 rubalja, tepih 2 za 1,5 - 90 rubalja, magnetofon "Mayak" - 300 rubalja, cevni TV u boji - 700 rubalja, 1-sobni kooperativni stan - 3000 rubalja, Moskvich-2140 - 7500 rubalja (rođak ga je 1991., nakon Pavlovljeve "reforme", kupio od špekulanata za 37000).

A najam sa svim pogodnostima bio je 8-9 rubalja za "kopejku" mjesečno. Sad ima nešto poput šale: "Sjećaš li se koliko si platio stan, zar ne? A ja se ne sjećam! Znaš zašto? Nikada nismo platili, žena mi je otišla u radnju po kruh, u u isto vreme ce ona platiti i stan, a sta ima da se plati?!

Čak i za "srednju klasu" život je bio prihvatljiv i pristojan.

Za mene je posljednja decenija sovjetskog sistema generalno bila raj, ne samo sa moralne tačke gledišta, već i sa materijalne tačke gledišta.

Svi su, generalno, mislili da se socijalizam nastavlja, sve je u okvirima socijalizma. Nije pridavan veliki značaj onome što je gore urađeno. U stranke i vlast se tradicionalno vjerovalo. Nisam bio među nezadovoljnicima ili neistomišljenicima.

U "avgustovskom puču" je došlo prvo shvatanje da se nešto dogodilo, ali se verovalo da će Moskva to svakako shvatiti. I ubrzo su to shvatili… prije kolapsa. A osjećaj katastrofe došao je 25. decembra 1991. godine, kada sam u jednom hotelu u blizini Moskve vidio jake, ali uplakane kamiondžije od 30-40 godina stisnutih pesnica na TV-u, gdje je Gorby najavio ostavku, i tuču u lokalnom prazna radnja preko soli koja je jedina bila na praznim policama…

Preporučuje se: