Kako razumeti istoriju Rusije

2024 Autor: Seth Attwood | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 15:59

Šta treba da znate o predpetrovskoj Rusiji, gde čitati hronike, koja knjiga, namenjena širokom čitaocu, može da postane desktop udžbenik?

Sastavili smo listu knjiga i sajtova pomoću kojih možete uroniti u istoriju Rusije:

Igor Danilevsky. Drevna Rusija očima savremenika i potomaka (IX-XII vek). M., 1998

Igor Danilevsky. Ruske zemlje očima savremenika i potomaka (XII-XIV vijek). M., 2001

Profesor Škole istorijskih nauka Više ekonomske škole, doktor istorijskih nauka Igor Nikolajevič Danilevski nazvao je svoj udžbenik o istoriji ruskih zemalja ne udžbenikom, već kursom predavanja.

To je omogućilo autoru da se izvuče bez detaljnog prepričavanja istorije događaja, već da priču gradi oko problematičnih područja – pitanja na koja istoričari daju različite odgovore, ne samo na osnovu podataka kojima raspolažu, već i iz sopstvenih ideja o tome kako čitati izvore, a ponekad i iz vlastitih ideoloških stavova. Zašto bismo sve ovo razumeli, zašto je nemoguće proći sa pričom o događajima za koje nam se čini da smo već pouzdano poznati, objašnjava Danilevski, na primer, u uvodu druge knjige.

“Ne brine nas činjenica da je jednog dana, prije oko 227.000 prosječnih solarnih dana, otprilike na raskrsnici 54 s. sh. i 38 c. na relativno malom zemljištu (cca. 9,5 km²), sa obje strane omeđenom rijekama, okupilo se nekoliko hiljada predstavnika biološke vrste Homo sapiens, koji su se nekoliko sati, koristeći razne uređaje, međusobno uništavali. Tada su se preživjeli razišli: jedna grupa je otišla na jug, a druga na sjever…

U međuvremenu, ovo se zapravo dogodilo, objektivno, na Kulikovom polju…

Ne, nas zanima nešto sasvim drugo. Mnogo je važnije ko su se ti predstavnici smatrali, kako su predstavljali svoje zajednice, zašto i zašto su pokušali da istrijebe jedni druge, kako su ocjenjivali rezultate čina samouništenja koji se dogodio i druga slična pitanja. Dakle, mi smo, pre, zabrinuti šta se dešavalo u njihovim glavama, a ne šta se desilo "u stvarnosti"…

Zato tvrdnja da autor namerava da napiše priču onako kako se u stvarnosti dogodila nije ništa drugo do iskrena obmana jednog ili onog autora ili namerno dovođenje čitaoca u zabludu. Neophodno je prilično striktno odvajanje naših ideja o tome šta se i kako dešavalo u prošlosti, od toga kako je sve to predstavljeno savremenicima."

Igor Danilevsky

Prava predavanja su pokušaj da se odgonetne šta se krije iza određenih interpretacija i potraga za načinom da se shvati šta je tačno autor (ili urednik) izvora želeo da saopšti i zašto je za to odabrao upravo reči koje sada čitamo..

„Počevši da radim na kursu predavanja o istoriji Drevne Rusije, pre svega sam morao sebi da odgovorim na pitanje: o čemu će ova knjiga biti? O mojim idejama o Drevnoj Rusiji? O tome kako su sami drevni ruski stanovnici zamišljali svoj život? Ili kako je ovaj ili onaj istoričar zamišljao ovaj život? A ako odaberem drugi pristup, koji će kriteriji biti podređeni odabiru stavova koji se ogledaju u moru povijesnih (ili tvrde da se nazivaju povijesnim) spisa?

Postavljajući takva pitanja, vrlo brzo postajete uvjereni da će jedini nekako opravdan način u ovim uslovima biti jednostavno poređenje sve tri tačke (tačnije, grupe određenog skupa gledišta). To je jedini način da shvatimo koliko vrijede naše znanje o prošlosti, da dobijemo prave razmjere pristupa savremenog čovjeka onom kakav je zaista bio."

Igor Danilevsky

Nakon čitanja ovoga moglo bi se pomisliti da bi dva kursa predavanja mogla biti interesantna specijalistima kojima je stalo do manjih neslaganja i kontradikcija. Zapravo, u istoriji Rusije 9.-14. veka praktički nema važnih odredbi koje ne bi izazvale kontroverze i sumnje, tako da čitalac ove dve knjige dobija predstavu o najrazličitijim aspektima života Kijevska Rus i Rus takozvanog specifičnog perioda: šta je odred i ko su hroničari koji ga zovu "Varjazi", šta su radili učesnici veče, ko je i kako bio oporezovan, da li je Kijevska Rus bila država (i šta to uopšte znači), kakva je bila uloga crkve u konkretnom periodu, kako su hroničari doživljavali invaziju Tatara, šta se zna o slovenskom paganskom panteonu, kako je uređena ruska pravoslavna crkva, da li je Aleksandar Nevski je bio heroj ili izdajnik, i tako dalje, ali ideja je svjesna: razumijevanje odakle dolazi ova ili ona pozicija omogućava da formirate svoj stav prema njemu, a ne samo da ga preuzmete na vjeru.

Mark Aleshkovsky. Priča o prošlim godinama: sudbina književnog djela u staroj Rusiji. M., 1971

Mnogima će vjerojatno biti poznat standardni dizajn korica ove knjige, koji je svojevremeno razvila izdavačka kuća Nauka za objavljivanje popularne literature: izdanja ove serije bila su karakterističan atribut dokolice sovjetskih intelektualaca.

Objavljeno 1971. godine, rad poznatog arheologa Marka Hajmoviča Aleškovskog predstavlja sažetak originalnih stavova autora o ranim fazama istorije ruskog hroničarskog pisanja. Uprkos složenosti teme, knjiga je napisana najpristupačnijim stilom (i ovo, da budem iskren, ima prednost u poređenju sa najtežim "hroničkim" djelima). Dakle, čak i osoba koja nije upoznata sa staroruskim problemima moći će pratiti razvoj misli.

Autorovo rezonovanje počinje pitanjem kada je završena posljednja verzija Priče o prošlim godinama. Zatim, polazeći od kontradikcija prisutnih u ovoj najnovijoj verziji najvažnijeg hroničarskog dela predmongolskog perioda, autor pravi razliku između priređivačkih umetaka i originalnog Nestorovog teksta, a zatim, iznevši niz znatiželjnih zapažanja o istorije staroruske istorijske pismenosti, on postavlja pitanje Nestorovih izvora – o onim usmenim pričama i pisanim delima, na koje se sigurno oslanjao Pečerski hroničar s kraja 11. – početka 12. veka u svom velikom istorijskom delu. pokrivenost.

Prirodno je da se arheolog kreće protiv toka vremena, jer iz očiglednih razloga on prvi nailazi na najnovije slojeve. Ali isti obrnuti razvoj misli prirodan je za filološka proučavanja ruske srednjovjekovne književnosti: uostalom, ako antička djela dopiru do nas najvećim dijelom kao dio kasnijih revizija, onda prvo moramo ukloniti slojeve epoha koji su nam bliži., pa tek onda biti uzet za pravi drevni tekst… Drugim riječima, samom svojom konstrukcijom, knjiga čitaocu jasno pokazuje kako rade istraživači Drevne Rusije.

Nisu svi stavovi koje je autor iznio početkom 1970-ih nedvosmisleno prihvaćen od strane moderne nauke. Neke misli Marka Aleshkovskog očito nisu prošle test vremena, druge, na primjer, ideja o godišnjem dopunjavanju kronike novim vijestima, sada se aktivno raspravlja. Ali u svakom slučaju, zahvaljujući živahnom, nezvaničnom tonalitetu, knjiga omogućava čitaocu da pronikne u istoričarsku radionicu, da učestvuje ne samo u epohalnim dostignućima, već i u duhu istraživačkog rada na Priči o prošlim godinama.

Valentin Yanin. "Poslao sam ti brezovu koru …" / pogovor Andreja Zaliznjaka. M., 1998

Prvo pismo od brezove kore otkriveno je u Novgorodu 26. jula 1951. godine, a danas je poznato više od hiljadu raznih slova na brezovoj kori.

Uglavnom, slova od brezove kore su vrlo lakonska, a u isto vrijeme, ove kratke poslovne bilješke omogućavaju istraživačima da zamisle svakodnevni život ruskog srednjovjekovnog grada, saznaju o radostima i tjeskobama obične osobe u Drevnoj Rusiji, dobiju upoznat sa kolokvijalnim staroruskim jezikom, koji nije doživio „oplemenjujući“uticaj crkvenoslovenskog knjižnog kursa. Važnost slova od brezove kore kao istorijskog i jezičkog izvora teško se može precijeniti.

Knjiga poznatog ruskog istoričara i arheologa, dugogodišnjeg vođe Novgorodske arheološke ekspedicije, Valentina Lavrentijeviča Janina, prvi put je objavljena 1965. godine i od tada je dva puta značajno dopunjena, uzimajući u obzir nova otkrića (a dešavaju se svake godine). Naučnik počinje upoznavanjem čitaoca sa opštom atmosferom arheoloških iskopavanja u srednjovekovnom Novgorodu, objašnjavajući usput kako se formira kulturni sloj i kako je približan datum nastanka predmeta određen dubinom pojavljivanja.

Dalje, kada su osnovne "tajne zanata" već otkrivene, može se pristupiti pojedinostima - pojedinačnim autorima i adresatima sačuvanih pisama od brezove kore. Pred čitaocem se pojavljuju figure dečaka Onfima sa školskim drugovima i uticajnih bojara Mišiniča, čuvenog ikonopisaca Oliseja Grečina i nepoznate zaljubljene žene iz 11. veka.

Istovremeno, Yanin ne predstavlja postojeće interpretacije slova od brezove kore kao gotova znanja, već upoznaje svoju publiku sa svim fazama tumačenja sljedeće "note" - od otkrivanja i početnog čitanja do dugog, zapravo, detektivska potraga za tačkama ukrštanja sa već poznatim dokumentima na brezovoj kori, pergamentu i papiru. Kao rezultat, čitalac dobija priliku, zajedno sa naučnicima, da oseti kako očaj kada tekst ostane nerazumljiv, tako i istraživačko uzbuđenje koje prati otkrića.

Posebnu pažnju treba posvetiti pogovoru Andreja Anatolijeviča Zaliznjaka, posvećenom tome kako lingvisti proučavaju slova brezove kore. Koristeći niz izuzetno ilustrativnih primjera, Zaliznyak objašnjava koje je značenje slova na kori breze kao lingvističkog izvora, koje probleme treba riješiti pri prevođenju slova od kore breze na savremeni ruski jezik i koje su izuzetne karakteristike staronovgorodskog dijalekta., koji je zauzimao poseban položaj među dijalektima staroruskog jezika.

Naravno, popularna knjiga neće zamijeniti upoznavanje sa stručnom literaturom o slovima od brezove kore - višetomnom zbirkom „Novgorodska slova na brezovoj kori“i dva izdanja „Staronovgorodskog dijalekta“Andreja Zaliznjaka. Osim toga, apsolutno je neophodno posjetiti stranicu „Staroruska slova od breze“– kompletnu bazu podataka koja uključuje fotografije, tragove i transkripcije većine trenutno poznatih slova od brezove kore, kao i veliki niz linkova na posebna istraživanja književnost. Međutim, za početni uvod u temu, Janinina knjiga je prikladna.

John Fennell. Kriza srednjovjekovne Rusije 1200–1304. M., 1989

Britanski istoričar, istaknuti specijalista u oblasti slavistike, profesor na Oksfordskom univerzitetu John Fennell preduzeo je ovu studiju (prvo izdanje objavljeno 1983.) kako bi popunio prazninu za zapadnog čitaoca u oblasti ruske istorije 13. vijeka: nije bilo monografija posvećenih navedenom periodu.

U međuvremenu, 13. vijek je obilježen prvim pohodom Tatar-Mongola na Rusiju, uspostavljanjem jarma, padom Kijeva, sukobima sa jačanjem Livonskog reda i Nijemcima koji su pokazali interesovanje za istočne zemlje (Bitka na Nevi i bitka na Čudskom jezeru).„Krizu“u naslovu istoričar shvata kao postepeno opadanje kneževske moći, što je za sobom povuklo raspad staroruske države i poraz u borbi protiv Mongola.

U svom istraživanju, Fennell se oslanja na hronike, pokušavajući da odvoji lični stav koji su doneli hroničar i kasniji urednici - i, čini se, uspeva da zadrži nepristrasan stav. To posebno omogućava istoričaru da preispita neka od ranije opšteprihvaćenih gledišta u historiografiji, na primjer, o značaju bitke na ledu i, šire, o ličnosti Aleksandra Nevskog. Komorač smatra da je lik Nevskog pomalo precijenjen, a njegovi odnosi s Tatarima - gotovo iskreno kompradorski.

„Ali da li je ova pobeda tako velika? Da li je to bila prekretnica u ruskoj istoriji? Ili je to samo mitropolit Kiril ili neko drugi ko je napisao Žitije, naduvao značaj Aleksandrove pobede da bi osvetlio Aleksandrovu kasniju servilnost Tatarima u očima njegovih savremenika? Kao i obično, izvori iz tog vremena ne pomažu da se odgovori na ovakva pitanja. Najpotpuniji opis bitke nalazi se u Novgorodskoj prvoj hronici; Što se tiče odraza ove epizode u hronici Suzdaljske zemlje, nije sačuvan nijedan fragment iz lične velikokneževske hronike Aleksandra, a značaj celog događaja je umanjen, i to toliko da junak nije Aleksandar, ali njegov brat Andrej.

O razmjerima bitke možemo suditi samo analizom informacija o gubicima, ovoga puta - od neprijatelja: Novgorodska prva hronika izvještava da su „Čudi (Estonci) bili opkoljeni, a Nijemci 400, a 50 od strane ruke Jaše (zarobljene)”… Ako hroničar ovih 450 ljudi smatra vitezovima, onda je navedena brojka nesumnjivo veliko preterivanje, jer su u vreme bitke ta dva reda imala nešto više od stotinu vitezova i, verovatno, mnogo njih, ako ne. većina njih se u tom trenutku borila sa drugim neprijateljima u Kurlandiji pod komandom livonskog landmajstora Ditriha von Grüningena.

U svakom slučaju, najstariji i najoriginalniji zapadni izvor, Livonska rimovana hronika, napisana u poslednjoj deceniji 13. veka, izveštava da je poginulo samo dvadeset vitezova, a šest ih je zarobljeno. Dokazi Livonske kronike ne daju osnova da se ovaj vojni sukob smatra velikom bitkom, čak i ako uzmemo u obzir autorovu želju da besramno umanji gubitke svoje strane."

John Fennell

Irina Karatsuba, Igor Kurukin, Nikita Sokolov. Odabirem svoju priču. Račve na putu Rusije: od Rjurika do oligarha. M., 2014

Knjiga je podeljena na poglavlja koja odgovaraju prekretnicama ruske istorije: usvajanje hrišćanstva, uvođenje opričnine, pobeda narodne milicije u smutnom vremenu, Petrove reforme, ustanak decebrista itd. U svakoj od ovih tačaka, prema autorima, Rusija je napravila svoj izbor. Osim pitanja "Kako bi moglo biti drugačije?", koje su postavili autori, rad Karatsube - Kurukina - Sokolova sastoji se od totalne revizije istorije Rusije i široko rasprostranjenih zabluda povezanih s njom.

Ledena bitka je bila lokalna i beznačajna bitka, moskovski prinčevi su u početku bili prijatelji sa Hordom protiv svojih suseda, Aleksandar I je takođe nameravao da ukine kmetstvo - sve ovo nije vest i ne senzacionalna otkrića, ali opet jeste vredi podsetiti se ovoga. Činjenica je da istorija Rusije, nabujala zvaničnim konceptima, dokumentarcima na federalnim kanalima i brojnim ponovnim čitanjima, zahtijeva pažljiv rad zasnovan ne na otkrićima i konsolidaciji, već na pažljivom radu s izvorima - što je u knjizi sasvim dovoljno.

Istovremeno, knjiga je definitivno osmišljena za šireg čitaoca: lako i ponekad duhovito napisana, ona, uprkos nekim svojim pristrasnostima (Rusija redovno bira najgori od svih puteva), može poslužiti kao stoni udžbenik istorije.

Izdanja staroruske književnosti

Stara ruska književnost počela je da se izdaje u 18. veku - posebno, čuveni prosvetitelj Katarininog vremena, Nikolaj Ivanovič Novikov, dao je doprinos ovoj stvari. Vladavina Nikolaja I, koja je bila oštra prema nauci i muzama, pokazala se iznenađujuće plodnom za objavljivanje staroruskog pisanja, kada se odjednom pojavilo nekoliko višetomnih izdanja istorijskih izvora - i, što je posebno važno u kontekstu ovog kursa pojavili su se prvi tomovi Kompletne zbirke ruskih hronika, čije se objavljivanje nastavlja do danas.

Svaki svezak Kompletne zbirke objavljuje tekst jedne hronike, praćen predgovorom, specijalizovanim arheografskim aparatom koji predstavlja karakteristike rukopisa, a ako je hronika poznata u više primeraka-lista, neslaganja, kao i jedan ili više indeksi. Neke posebno opsežne hronike (Nikon Chronicle) mogu zauzimati nekoliko tomova.

Značajan dio Kompletne zbirke ruskih ljetopisa skeniran je i postavljen na internet. Ipak, potrebno je upozoriti nespremnog entuzijastu koji se želi direktno priključiti izvoru znanja: tekstovi se objavljuju takvi kakvi jesu, bez prijevoda i praktično bez adaptacije, u najboljem slučaju - sa interpunkcijskim znacima po savremenom standardu.

Čak i nazivi hronika koji su se spontano razvili i nemaju unutrašnju logiku mogu zbuniti: na primer, ako hronike imaju brojeve (Sofija I, Pskov II, itd.), onda se ti brojevi dodeljuju ne onim redom kojim su hronike nastao, ali redoslijedom kako su otkriveni ili objavljeni, stoga je Novgorod IV ljetopis stariji i od Novgoroda II i od Novgoroda III… Gotovo ga je nemoguće shvatiti bez posebne obuke. Onima koji se još usude može pomoći stranica na kojoj je osoblje Instituta za ruski jezik VV Vinogradov postavilo niz najvažnijih lingvističkih priručnika, uključujući "Materijal za rečnik staroruskog jezika" Izmaila Sreznjevskog. i Rečnik ruskog jezika 11-17 veka…

Drugačija vrsta serije "Biblioteka književnosti drevne Rusije", čija je elektronska verzija dostupna na web stranici Instituta ruske književnosti (Puškinov dom) Ruske akademije nauka. Prvo izdanje ove serije (tada objavljeno pod naslovom „Spomenici književnosti drevne Rusije“) objavljeno je 1976–1994, a prvi tom drugog izdanja objavljen je 1997. godine. Osnivači serije (a njen glavni urednik bio je Dmitrij Sergejevič Lihačov) postavili su sebi zadatak da što šire čitalačke publike upoznaju sa književnim nasleđem predpetrinskog doba.

Stoga su svi objavljeni tekstovi (uključujući i tekstove ljetopisa) popraćeni prijevodom na savremeni ruski jezik i bilješkama koje otkrivaju značenje malo poznatih povijesnih detalja i mračnih mjesta. Prvo izdanje serijala nosi otisak kasnog sovjetskog doba kako po izboru radova tako i po sadržaju komentara koji praktično zanemaruju religijsku simboliku i aluzije na Sveto pismo. Međutim, ovi nedostaci su ispravljeni u drugom izdanju, koje daje vrlo detaljnu sliku književnog života XI-XVII stoljeća.